Slovensko sjećanje na soški front

Slovensko sjećanje na soški front

Ovaj post je također dostupan na: Slovenian English English Njemački Dutch Croatian Czech Danish Dutch Finnish French Njemački Hungarian Italian Polish Serbian Slovak Spanish Swedish Njemački

Slovensko sjećanje na soški front

Slovensko sjećanje na soški front

Slovensko sjećanje na soški front

Vojna zaostavština Vršiča i okoline

Slovenački vojnici na sočkom frontu su imaginarna cjelina sastavljena od vrlo različitih ljudi slovenačke nacionalnosti s različitim vojnim položajima, iskustvima i stajalištima o ratu, državi ili čak domovini. U kognitivnom procesu koji se odnosi na položaj i emocionalno izražavanje slovenačkih vojnika, takva ograničenja treba ozbiljno uzeti u obzir kako se ne bi pretjerano generalizirala individualna iskustva i zbog strukture resursa upala u motivacijske i propagandne obrasce tog doba. Ipak, moguće je zaključiti da su se slovenački vojnici nosili i u potpunosti iskusili teškoće vojnog života karakteristične za borbu na relativno stabilnim linijama fronta, u rovovima i kutijama, tokom učestalog pucanja i bliskih borbi. Slovenačke vojnike posebno je odredio odnos prema bliskoj domovini koju su činili Slovenija ili Kranjska, Koruška i Štajerska. Kod većine slovenačkih vojnika ova okolnost je doprinijela ličnijem odnosu prema njihovom angažmanu u bitkama kod Soča . To im je također pomoglo da smire teškoće života i borbe na prvoj liniji fronta i da razviju viši borbeni moral.

Slovensko sjećanje na soški front

Slovenački i drugi vojnici u svojim sjećanjima i svjedočenjima izražavaju šok borbe na prvim linijama fronta, koji je prevazišao granice njihovih očekivanja, stradanja i borbe. Pored ovog prikaza, koji, čini se, ne prevazilazi raspon doživljaja i emocija koje doživljavaju vojnici drugih naroda, Soški front je posebno jedinstven jer je, mimo borbi na Krasu, Gorici i dolini Soče, nosio posebnu mentalnu energiju. Ova energija je proizašla iz njenog teritorijalnog položaja – smještenog na zemljištu koje su vojnici slovenačke nacionalnosti uglavnom prepoznavali kao dio svog nacionalnog i etničkog nasljeđa. Uporedo s ovim frontom, pojavio se i narativ nacionalne odbrane: borba protiv podmuklih Italijana koji su nastojali da zauzmu slovenačku zemlju.

Ratni zarobljenici i austrougarski vojnici prolaze pored skladišta i poljske bolnice kod kolibe Voss, današnje Erjavčeve koče.

Ratni zarobljenici i austrougarski vojnici prolaze pored skladišta i poljske bolnice kod kolibe Voss , današnje Erjavčeve koče .

(vlasništvo Uroša Košira)

Slovensko sjećanje na soški front

Sjećanje na Sočku frontu dijele i mnogi civilni stanovnici Slovenije, iako su je doživjeli ili direktno ili indirektno pogođeni njenim posljedicama, jer je njegov utjecaj sezao duboko u zaleđe, zahvatajući veći dio slovenačke etničke teritorije (Guštin, 2005, str. 64–70). Mnogi Slovenci su najdirektnije doživjeli uspostavljanje bojnog polja kada su promatrali nekih od oko 30.000 ljudi iz regije Gorica, Krasa i doline Soče, koji su bili prisiljeni brzo evakuirati granična područja kako su se uspostavljale linije fronta.

Za “goričke izbeglice” Sočki front je ostavio još dublji trag, jer su ovi pretežno seoski stanovnici bili primorani da napuste svoja imanja, ne samo da se presele u nepoznato – improvizovane logore ili kod rođaka – već i da potpuno promene način života. život (Svoljšak, 2010, str. 228–240). Kako uspomena na Sočku frontu ne bi ostavila pečat na pripadnike “transportne jedinice” Ljubljanskog dobrovoljnog gasilsko-spasilačkog društva, koji su svojevoljno svakodnevno prevozili ranjene vojnike sa ljubljanske željezničke stanice u brojne improvizirane vojne bolnice u gradu i nazad u vozove? Tokom četiri godine prevezli su 1.500.000 ranjenika (ZAL 1).

Hiljade stanovnika zapadne i centralne Slovenije sa zabrinutošću je slušalo tutnjavu artiljerijskih bombardovanja, posebno onih koncentrisanih na početku bitaka za Soču, koja su odjekivala sve na istoku do Ljubljanskog basena (Guštin, 2005, str. 71). Dnevne novine upozoravaju na italijansku prijetnju:

“Opasnost koja vam prijeti od starog neprijatelja ujedinila je cijeli jugoslovenski narod na jugu. Vidimo i znamo samo ovo: stvar Austrije danas je jugoslovenska stvar. Ova zemlja je austrijska i jugoslovenska. Ne može nam neprijatelj Austrije biti prijatelj, samo kako naš neprijatelj nije bio, nije i neće biti prijatelj Austrije da je tako sa Italijanima, vidi se čak i za Srbe van Austrije gromoglasan poklič protiv talijanske drskosti Odjeknule su kao signal riječi čelnika Hrvatsko-slovenačkog kluba dr. (Slovenec, 25. svibnja 1915., str. 1).

Sočki front je zabrinuo i intelektualce i političare. Za njih je to postao dodatni razlog za zabrinutost i dublja povezanost s austrougarskom državom i vojskom, jer je Sočka vojska štitila slovenačku teritoriju od ratnih razaranja i posredno branila ne samo granice Austro-Ugarske monarhije već i slovenačke zemlje. i nacionalne granice (Škerl, 2007).

Osim političara, mladi Jože Šinc iz Breginja odlučio je ostati vjeran caru, uvjeren da ih samo car i jaka imperija mogu zaštititi od Talijana i njihovog kralja, koji su nastojali zauzeti slovenačku teritoriju. Kao stanovnik Breginja, bio je vrlo svjestan što znači živjeti pod talijanskom vlašću. Sjećanje na 1866. godinu, kada su Italijani anektirali Veneciju i Reziju, još uvijek je bilo vrlo živo na ovim prostorima (Šimac, 2002, str. 194).

Pogled na skladišta Fassungsstelle Vosshütte ispod današnje Erjavčeve koče. U prvoj godini rata postavljeni su razni vojni šatori za skladištenje, a kasnije su zamijenjeni drvenim konstrukcijama.

Pogled na skladišta Fassungsstelle Vosshütte ispod današnje Erjavčeve koče . U prvoj godini rata postavljeni su razni vojni šatori za skladištenje, a kasnije su zamijenjeni drvenim konstrukcijama.

(vlasništvo Uroša Košira)

Slovensko sjećanje na soški front

Slovenački vojnici su Sočki front doživjeli još neposrednije i kasnije ga se živo sjećali. Za slovenačkog regruta, mobilisanog 1914. ili u prvim mesecima 1915, Soški front je bio njihov drugi front posle Galicije ili Karpata. Većina slovenačkih vojnika, već prekaljenih s prethodnih frontova, stigla je na Sočko ratište tek u rano ljeto 1915. Do tada, prvi ešalon upućen na front činili su prvenstveno rezervisti i vojnici koji su čekali zadatak da popune svoje matične frontovske jedinice, odnosno zamjenskih bataljona. Doživljaj Sočkog fronta za njih je bio sasvim drugačiji u odnosu na vojnike koji su ih pratili.

Atmosferu u trenutku izbijanja neprijateljstava s Italijom slikovito je opisao najmanje pet godina kasnije Ivan Matičič, vojnik 27. domobranske pješačke pukovnije, koja je u maju 1917. preimenovana u 2. brdsku pukovniju:

“Deveti martovski bataljon našeg puka morao je da se prebaci na gorički front jer je Italija izdala svog saveznika Austriju. Nekoliko sedmica smo lutali po Tolminskom kraju, kopali rovove. Kada je rat postao neizbježan, 20. maja 1915. godine, krenuli smo gore. planinu do crkve Svete Marije lijevo od Tolmina i zauzeli smo je na Duhove u nedjelju ujutro u tri sata kratka telefonska poruka: ‘Od ponoći smo u ratu sa Italijom!’ Ova neočekivana vijest nas je potresla i gorko se nasmiješila krvava osveta za sve izdajničke intrige i zločine koje su nam nanijeli, čekajte, talijanski licemjeri! vi bezvrijedni žohari, dobit ćete ono što vam dolazi, čak i ako nas je samo nekoliko, počnimo, momci!’ (Hmelak, 1968, str. 36–37).

Slovensko sjećanje na soški front

Slovensko sjećanje na soški front

Slovensko sjećanje na soški front

SLOVENSKI VOJNIK

Ko je bio slovenački vojnik na frontu Soča? Poput ostalih, slovenački vojnici nisu birali svoja bojna polja; njihov raspored na Sočkom frontu određivale su vojne komande, koje su jedinice raspoređivale na tri fronta: Istočni, Balkanski i Jugozapadni front koje je austrougarska vojska morala održavati. Tokom dvije i po godine borbi između mora i Rombona, bilo je nekoliko zapaženih koncentracija slovenačkih vojnika na određenim tačkama duž fronta od 90 kilometara.

U početku, u teškim okolnostima, raspoređeni su zamjenski bataljoni slovenačkih pukova. Do ljeta 1915. godine 27. domobranski pješadijski puk bio je veći dio vremena stacioniran u dolini Gornje Soče između 1915. i oktobra 1917. godine. 17. pješadijski puk bio je stacioniran na Krasu do proljeća 1916. godine, kada je prekomandovan u jedinice koje su se spremale za veliku ofanzivu na Mletačku niziju i nisu se vratile na front Soča. 87. pješadijski puk bio je stacioniran u goričkom sektoru fronta, dok su 7. i 47. pješadijski puk — koji su predstavljali većinu „slovenačkih pukova“, jezgro pješadijskih jedinica s najvećom koncentracijom vojnika sa slovenačke etničke teritorije — vojno pripadali Graz Corps. Među njima je bilo i manje primorskih vojnika, jer je 97. pješadijski puk, sastavljen uglavnom od ljudi iz Primorja, cijelo vrijeme rata bio raspoređen na Istočnom frontu zbog prisustva talijanskih vojnika u njihovim redovima.

Slovenački vojnici, uključujući i oficire, takođe su služili uz različite nacionalnosti u artiljerijskim, transportnim i drugim specijalizovanim jedinicama, pa čak i kao piloti u vazdušnoj floti (Guštin, 2006, str. 138–139). Dakle, možemo govoriti o raznolikom, ali sveobuhvatnom i velikom vojnom iskustvu slovenačkih vojnika na frontu Soča. Mnogi su svoja iskustva zabilježili i prenijeli nam.

Dok detaljnije analize ne budu dostupne kroz bazu podataka palih boraca sa slovenačke teritorije, ostaje otvoreno pitanje da li je Sočka fronta bila ratište Velikog rata na kojem je živote izgubio najveći broj slovenačkih vojnika.

Projekat Prikupljanje podataka o vojnim žrtvama Prvog svetskog rata u Sloveniji započeo je 2015. godine, a baza podataka je javno dostupna od novembra 2018. U projekat je uključeno šesnaest institucija i pojedinaca, a koordinator je Institut za savremenu istoriju .

Slovensko sjećanje na soški front

Slovensko sjećanje na soški front

SJEĆANJE I DOŽIVLJAVANJE PRVOG SVJETSKOG RATA

Veliki rat je u svojoj prostranosti i prevazilaženju ranije poznatih i mogućih granica nehotice preuzeo ulogu velikog promotera pismenosti (Svoljšak, 2011, str. 523). Vojnici, koji su uglavnom bili pismeni na nivou osnovne škole, počeli su dokumentirati svoja iskustva iz rata na bojnom polju i upravljati poslovima kod kuće. Među izvorima o Velikom ratu sačuvan je znatan broj vojničkih pisama sa fronta i dnevničkih zapisa. Pisanje pisama postalo je popularan i često jedini mogući oblik komunikacije sa njihovim civilnim mikrokosmosom, porodicama i prijateljima. Tako su se, pored viših, obrazovanijih i pismenijih klasa, pisali i obični ljudi. Obje grupe su koristile svoja pisma da podijele svoje želje, čežnje i teškoće, održavajući kontakt sa svojim najmilijima. Čak i iza najrigidnijih i najneizražajnijih riječi mogu se otkriti borbe, strahovi i nade njihovih pisaca (Luthar, 2000, str. 17). Moglo bi se reći da su razlike između društvenih klasa bile zamagljene u intimnom iskustvu rata.

Isto važi i za dnevnike vojnika i njihovih najmilijih. Luthar napominje da je pisanje trebalo pomoći u prevladavanju užasa i tenzija rata i traženju racionalnosti u njegovim događajima. Pisanje je omogućilo vojnicima da zadrže osjećaj intimnosti u masama. Iz psihoterapijske perspektive, pisanje je služilo kao sredstvo za rješavanje ličnih kriza i izražavanja očaja, kao i želje za poboljšanjem lične situacije, ali što je najvažnije, za ublažavanje emocionalnog pritiska. Vođenje dnevnika nudilo je povlačenje u svijet koji je mogao izdržati užase rata i pomoglo vojnicima da održe zdrav razum (Luthar, 2000, str. 529). Razmišljanje o njihovim teškoćama je također pomoglo mnogim ljudima da prežive rat.

Dnevnici su sveobuhvatniji izvor za rekonstrukciju načina razmišljanja i intimne istorije savremenika od pisama. Dnevnici predstavljaju necenzurisani odraz događaja i, za razliku od pisama – manje ili više cenzurisanih – otkrivaju mnogo više o emocionalnim i materijalnim životima tokom Prvog svetskog rata (Luthar, 2000, str. 20).

Nasuprot tome, ratna sjećanja opisuju rat onako kako ga se autori prisjećaju s vremenske distance. Ova udaljenost je bila ključna u oblikovanju ovih sjećanja. Zbog toga kasnija sjećanja ne pokazuju isti očaj i bijes zbog iskustva rata kao što se nalazi u dnevničkim zapisima iz tog vremena. Iskustvo rata prvenstveno je bilo iskustvo mlade osobe, koja je život i smrt osjećala drugačijim intenzitetom nego u vrijeme mira. Za razumevanje promena koje rat izaziva u čoveku neophodno je vreme i uspostavljanje distance od onoga što pisac o sebi pamti (Svoljšak, 2011, str. 527–528).

Autobiografski izvori ne pružaju potpuni prikaz ratnih iskustava, već fragmentirani uvid u mentalni svijet, emocije i iskustva pisaca. Dnevnici, pisma i memoari takođe nam govore mnogo o okruženju u kojem je vojnik doživio svoj rat, što znači da su obilježeni i segmentima objektivnih događaja (Verginella, 2005, str. 178).

Bivši austrijski vojnik Hans Pölzer opisao je u svojim memoarima posljednja tri dana koja je proveo u blizini rijeke Soče . Pripadnici 6. pješadijske divizije ( 6. pješadijske divizije KuK ), uključujući i Pölzera, stigli su vozom kod Prvačine između 28. oktobra i 1. novembra. Odatle su zauzeli položaje duž prve linije fronta i od novembra učestvovali u 4. bici na Soči. 10. do 14. decembra 1915. Prilikom opisivanja stanja odbrambenih rovova napomenuo je da su drveni daske i krovovi prekriveni filcom nisu mogli izdržati stalno artiljerijsko bombardiranje. Bio je na tom području tokom kišnog perioda i dao je mučan prikaz uslova u komunikacijskim rovovima. Gusto, masno blato crvenkasto-braon boje teklo je kroz rovove, cureći iz svake kamenite pukotine tokom kiše. U mnogim rovovima blato se nakupilo do te mjere da je dosezalo preko glave odraslog čovjeka, a u njemu su plutali dijelovi raspadajućih ljudskih leševa (Pölzer, 2011, str. 4–15).

Slovensko sjećanje na soški front

Slovensko sjećanje na soški front

Slovensko sjećanje na soški front

SLOVENSKI VOJNICI NA SOČKOM FRONTU

Slovenačka ratna svjedočanstva su prije svega priče vojnika koji su služili u austrougarskoj vojsci u to vrijeme. Ovi izvještaji su napisani bez krivice ili opravdanja za služenje u “stranoj” vojsci. Svoje učešće u ratu shvaćali su kao dio vojne dužnosti, koju su lojalno i temeljito obavljali, bez obzira na bojište (Svoljšak, 2009, str. 314). U širem smislu, teže su prihvatili da budu raspoređeni na ratišta u Srbiji i Rusiji. U početnim bitkama u Galiciji, austrougarski vojnici su se prvi put susreli s industrijskim ratovanjem, iskustvom koje je bilo nezamislivo ne samo za njih (Bobič, 2014, str. 86).

Sočki front se razlikovao od prethodnih ratnih iskustava samo po tome kako ga je oblikovala okolina – planine umjesto ravnica i kamen umjesto mekog tla. Drugi značajan faktor bila je moralna komponenta, koja bi se mogla opisati kao pojačan patriotizam i, posljedično, poboljšan borbeni moral. Snažna svijest među slovenačkim vojnicima da obrana fronta Soča znači i odbranu svoje domovine motivirala je mnoge od njih. Nakon što je Italija objavila rat Austro-Ugarskoj monarhiji, slovenački vojnici su u bitci uz Soču počeli gledati kao na neophodan poziv za odbranu svoje domovine. Čak su govorili o “čežnji” za ulaskom u bitku protiv “Lahija” (kolokvijalni izraz za Italijane).

Andrej Dobravec, koji se borio na Balkanskom frontu, ali je zbog reume poslat u pozadinu, zamolio je svog lokalnog sveštenika da u njegovo ime napiše pismo vojnoj komandi sa molbom da ga pošalje na italijanski front. Sveštenik je podnio zahtjev uz toplu preporuku. Slično, slovenački vojnik je napisao s granice s Italijom: “Mi smo slovenačke krvi i spremni smo je proliti za slovenačko tlo ako bude potrebno.” (Bobič, 2014, str. 86–87).

Ovu spremnost da se žrtvuju za odbranu države i svojih nacionalnih interesa prepoznale su i vojne vlasti. Austrijski zvanični izvještaji bilježe da su slovenački vojnici, uprkos svojim jugoslovenskim težnjama, poslušali carev poziv i nadali se da će postići političku autonomiju kao nagradu za lojalnost caru. Navodno su bili spremni da žrtvuju sve, čak i posljednju kap krvi, sa radošću. Svuda su se slovenski momci borili i prolivali krv za domovinu. Ponašanje pojedinih slovenačkih jedinica opisano je kao uzorno (Svoljšak, 2009, str. 299).

S objavom rata Italije i njenim prvim napadima na austrougarske položaje izvan granice, započeo je “krvavi ples” s novim i strašnim neprijateljem – onim koji se nije mogao podcijeniti. Austro-Ugarska se sada suočila sa dodatnim, dugim frontom, i uprkos tihim sumnjama i spekulacijama, italijanska objava rata došla je neočekivano. Sledeće poglavlje nudi uvid u lični svet pojedinaca koji su se borili na Sočkom ratištu i dokumentovali svoja iskustva u nama dostupnim dnevnicima.

Vojnici koji su imali priliku da uporede različite frontove doživjeli su Sočki front kao poseban, još zahtjevniji i opasniji. Iskusni austrougarski vojnici sa prethodnim borbama u Galiciji i na Karpatima opisali su rat na Sočkom ratištu sa poštovanjem i strahopoštovanjem. „Muškarci i oficiri koji su se borili na galicijskom ratištu kažu da nikada nisu doživjeli ništa tako strašno kao ono što vide ovdje“, napisao je artiljerac Mihael Mohor (Svoljšak, 2014, str. 16).

Šta je bilo tako strašno? Na sočkom ratištu linija fronta je išla kroz visoke planine i preko krša, gdje je pritisak napadača bio najintenzivniji. Na stjenovitom kraškom terenu branioci su imali loša skloništa, a njihovo kopanje zahtijevalo je mnogo veće napore. Jedinice slabije snage jedva su bile dovoljne da drže liniju. Neadekvatna transportna infrastruktura, koju je vojska na brzinu izgradila, pogoršala je komunikaciju sa pozadinom i otežavala isporuku blagovremenih i dovoljnih zaliha. Stjenoviti kraški teren pojačao je efekte artiljerijskog granatiranja. Ofanzive na sočanskom ratištu počele su višesatnom artiljerijskom baražom, nakon čega su uslijedila pješadijska juriša preko polja izrešetanih žičanim preprekama. Vojnici su poslednjim preostalim snagama pokušali da zaustave napadače u bližoj borbi. Preživjeli su noći provodili učvršćujući uništene rovove i kopajući skloništa.

Konstantna nestašica vode predstavljala je ozbiljan problem na kraškom frontu. Zalihe hrane za vojnike na liniji fronta bile su loše i neredovne. Tokom dana, branioci su izbjegavali kretanje kako ne bi otkrili svoje pozicije. Pored stalnih italijanskih granatiranja, branioci duž Soče često su se suočavali s vremenskim izazovima. Jaka kiša i vjetar uništili su im skloništa, a bujice su ih odnijele. Kada je granatiranje nakratko prestalo, vojnici su radili na sanaciji rovova (Hrovat i dr., 2015.). Ono što je uništeno tokom dana pokušavali su da poprave noću. Iako je italijanska artiljerija obično pauzirala noću, braniocima su prijetile talijanske patrole strijelaca koje su ležale ukopane, ponekad samo nekoliko metara od branilaca, pucajući cijelu noć.

Skloništa su bila u ruševinama, gubici veliki, a ranjenici su stenjali i molili za vodu. Ivan Matičič je njihove uslove opisao kao nepodnošljive (Hmelak, 1968, str. 65, 87). Vojnici su željno iščekivali pomoć nakon 14 dana ili tri sedmice na liniji fronta kako bi se mogli povući u pozadinu (Videmšek, 2014).

Nedostatak vode bio je čest problem zaraćenih strana i na drugim ratištima. Zanimljiva priča potiče od Vladislava Fabjančiča, koji se kao dobrovoljac borio u srpskoj vojsci, uključujući i Cersku bitku. Napisao je: „Kod jednog bunara kod Uba imao sam priliku da prisustvujem i učestvujem u žestokoj noćnoj borbi oko kante (vode; prim. aut.). Narednici i oficiri koji nam nisu davali da pijemo – pošto je pauza nije bilo naređeno – odmah su gurnuli u stranu svaki vojnik sa jačim šakama (Avgust Jenko, takođe dobrovoljac; prim. aut.) i ja sam bio među njima leđa sa sabljom nisu nas previše uznemiravala. Strašna žeđ je barem privremeno utažena. (ZAL 2).

Russian road on Vršič pass

Slovensko sjećanje na soški front

Slovensko sjećanje na soški front

Posebno je opterećivao visok intenzitet borbi, posebno na Krasu. Italijanska artiljerija je snažno granatirala linije snabdijevanja, što je nametnulo napore da se problem riješi noćnim isporukama hrane (Stergar, 2015, str. 4–5). Franc Grošelj, medicinar na frontu Soča i pripadnik vojnomedicinske jedinice, ispričao je da su vojnici u borbama jeli samo jednom dnevno, obično uveče, oko 23 sata. Kada je granatiranje jenjalo, vojnici su radili na popravljanju rovova (Hrovat et al., 2015).

Značajan problem predstavljalo je vodosnabdijevanje i žeđ, jer je u kraškoj regiji i na visokim planinama bilo malo vode. Uprkos čuvanim bunarima i zabrani pijenja nečiste vode, svjedočenja pokazuju da su vojnici pili vodu koju su mogli pronaći, što je dovelo do širenja zaraznih i opasnih crijevnih bolesti. Vojne vlasti su počele da grade vodovode i ulagale su napore da vodu redovno isporučuju, ali su mesecima prolazili dok nisu uspeli (Štepec, 2016, str. 33).

Pritisci bojnog polja doveli su mnoge branioce na rub ludila, što je dovelo do toga da se krivica usmjeri na Austriju i Italiju. Austrija je bila optužena da ih je poslala u smrt, dok ih je Italija ubijala (Hmelak, 1968, str. 88). Slovenački branioci prezirali su italijansku teritorijalnu pohlepu. Ivan Matičič je svoje ogorčenje izrazio u svojim pismima: “Kuda ide ovaj italijanski đavo? Ova pohlepa mora da se ikome ogadi do srži. Već prvog dana su tvrdili da je njihov narod oslobođen. Ali zašto nastavljaju napredovati u našu zemlju?” Sigurno ne misle da nas oslobađaju?” (Hmelak, 1968, str. 88).

Nakon italijanske objave rata, ponovo su se pojavili slovenački stereotipi o “izdajničkim Italijanima” (Stergar, 1996, str. 71). S obzirom na to da su ratni ciljevi Italije bili dobro poznati i da je sadržaj Londonskog ugovora bio grubo shvaćen, ne čudi što su predrasude prema Italijanima dobile čvrsto tlo i novo pojačanje. Slovenci, kao i Hrvati i drugi Južni Sloveni monarhije, opravdano su se osjećali ugroženima i takmičili se u osudi talijanskih zahtjeva. Pojam Italijana kao siromašnih vojnika, pogled koji nije isključiv za Slovence, postao je popularna tema u to vrijeme. Tri najistaknutija slovenačka stereotipa o svojim zapadnim susjedima bila su da su Italijani podmukli i nepovjerljivi, siromašni vojnici, te da njihova vojska jedva zaslužuje da se zove vojska. Ovi stereotipi su se pojavili i među braniocima na frontu Soča. Kasniji istorijski događaji su ih samo pojačali, a oni su prisutni i danas (Stergar, 1996, str. 72–73).

Zanimljiv odmak od stereotipa o talijanskom neprijatelju i ratnim strahotama je ratni roman Doberdob Prežihova Voranca. Napisan 20 godina nakon rata, autor razbija mit o herojskom ratovanju, prikazujući zbunjene i uplašene vojnike s obje strane bojnog polja. Odnos glavnog junaka, a dijelom i samog Voranca, prema talijanskom neprijatelju je složen. Nacionalno, Italijani se doživljavaju kao istinski neprijatelji – rušitelji onoga što im je drago, budući okupatori i tlačitelji slovenačke slobode. Međutim, na ljudskom i ličnom planu, oni su žrtve istog besmislenog rata (Kač, 2016).

Memoari vojnika često uključuju kritike nadređenih, posebno zbog njihovog arogantnog stava i maltretiranja podređenih. Takve razlike postaju razumljivije kada se uzme u obzir da je ovo društvo u kojem su klasne razlike bile uobičajene i uzimane zdravo za gotovo. Vojska je bila strogo hijerarhijska. I prije rata, vojno vodstvo je i aktivnim i rezervnim oficirima usađivalo osjećaj pripadnosti društvenoj eliti – onoj koja je izdavala naređenja vojnicima, ali se nije družila s njima (Stergar, 2015, str. 26–27).

Svakodnevno suočavanje sa smrću izazivalo je različite reakcije kod pojedinih vojnika, ovisno o karakteru. Dok su se neki grozničavo držali vjere u strahu od smrti, drugi su se činili pomireni sa svojom sudbinom i okrenuli se unutra. Ferdinand Wigele, rođen 1898. godine u Starom trgu pri Rakeku, zapisao je u svom dnevniku 24. februara 1917. da njegov sadašnji život ništa ne vredi, iako se još nije suočio sa realnošću sočkog ratišta i samo je trenirao blizu to za borbu sa neprijateljem. “Ne smijete gledati u budućnost, jer možete biti mrtvi do sljedećeg dana”, napisao je (ZAL 3), iako smrt nije doživljavao kao nešto zastrašujuće. Umjesto toga, bojao se da će postati invalid i ovisiti o drugima. U takvom slučaju bi radije okončao svoj život. Suočen s iščekivanjem moguće smrti, razmišljao je o prošlosti, idealizirajući je. Govorio je o divnim vremenima koje nije iskoristio i žalio što nije živio jednostavnije (ZAL 3).

U stalnom suočavanju sa smrću i strahom, prošli život izgleda tako jednostavan. Ova idealizacija prošlosti u čoveku izaziva osećaj neispunjenog življenja.

Osnivanje Sočanskog (sočkog) fronta mora se shvatiti u kontekstu dugogodišnjeg nezadovoljstva Kraljevine Italije svojom granicom duž Jadranskog mora. Prema italijanskim političkim stavovima, to su bile teritorije koje je italijanska vojska okupirala kao „unutar prirodnih granica Italije“. „Otkupljene teritorije“ odražavale su osnovni cilj italijanske politike i razloge njenog uključivanja u rat (usp. Svoljšak, 2003).

Slovensko sjećanje na soški front

Slovensko sjećanje na soški front

Slovensko sjećanje na soški front

Dana 8. februara 1917. godine, na Off(izzier) Fortbildungskurs (oficirskom tečaju) u Št. Petra na kršu, komandant je pročitao naređenje talijanskog vojnog vrha svojim vojnicima kao upozorenje na ozbiljnost situacije. U naredbi je stajalo da bi sljedeća italijanska ofanziva mogla biti posljednja u ovom ratu. Shodno tome, talijanski vojni vrh je očekivao da svaki vojnik ispuni svoju dužnost i učini sve što je u njegovoj moći. Italija je bila uvjerena u svoju apsolutnu superiornost. 11. februara jedan pukovski ljekar držao je polaznicima predavanja o raznim bolestima na bojnom polju, pri čemu je primijetio: „Niko neće živ otići sa ovog ratišta u Zaleđe“. (ZAL 3).

Dana 12. februara, Wigele je zabilježio u svom dnevniku da su pripreme ukazivale na “nešto veliko” i da će se vjerovatno uskoro morati “suočiti s vatrom”. Osećao se spremnim, ali je poželeo da poseti dom i Cirilu (verovatno romantično interesovanje) poslednji put, rekavši: “Ako mora da bude, onda ću ići.” (ZAL 3). Njegova jedinica je 26. februara prebačena na tehnički poligon na Primožu kod Pivke, gdje je stigao i komandant Sočkog fronta Svetozar Borojević fon Bojna sa bataljonom oficira (ZAL 3).

Početkom marta Wigele je ostao kod Primoža. Vrijeme je utrošeno ne samo na trening već i na opuštanje. Opisao je veče kada su vino i muzika omekšali okorela srca vojnika. Kapetan Popp, očigledno dio “IR 43. Marsch”, ustao je tokom muzike i ispričao 8. bitku na Soči. U borbu je krenuo sa 600 vojnika i 16 oficira, ali se vratilo samo 15 vojnika i jedan oficir (ZAL 3). Ove priče su pojačale Wigeleovu svijest o prolaznosti života i njegovo očekivanje da će doći na red. Njegov dnevnik otkriva njegovo uvjerenje da je dolazak na bojno polje označio kraj života.

Wigele je 14. marta raspoređen u “4. poljsku četu” u Škrbini. Izrazio je olakšanje što (ipak) nije morao ulaziti u rovove kao neki njegovi drugovi. Dobio je vojnu opremu, uključujući gas masku i 130 komada municije, ali se bavio i vaškama i pacovima. Uzviknuo je: “O Bože, kakav život, i koliko dugo treba živjeti ovako?” Bio je očajan, u tom trenutku uvjeren da je smrt jedino rješenje. Želio je da bude uskoro ranjen ili smrtno pogođen metkom (ZAL 3). Iako još nije bio u borbi, njegova blizina ga je ispunila užasom i pomiješanom “željom” da bude ozlijeđen ili smrtno ranjen. Ništa što je vidio više nije izgledalo ljudsko.

Dok je posjećivao groblje, divio se visokim čempresima koji su se ponosno ljuljali na vjetru, ali ovaj kratki odmak od stvarnosti bio je prolazan. Posmatrajući grobove, napisao je: “Blago tebi, koji nisi vidio ovu bijedu; otišao si prije nego što je došao. Blago tebi. Ali tvoji sinovi umiru blizu tebe.” (ZAL 3). Iako se još nije borio na bojnom polju, njegova blizina ga je gurnula u samodestruktivne misli i “potragu” za vezom sa smrću. Groblje mu je dalo osjećaj mira, jer su oni koji su tamo sahranjeni izbjegli strahote rata. Osvrćući se oko sebe, vidio je samo razrušene kuće i uzviknuo: “Stanovnici ovog mjesta, ostanite gdje jeste, da ne vidite ovo siromaštvo, da ne vidite svoje domove.” (ZAL 3).

Ferdinand Wigele je regrutovan 28. aprila 1916. i raspoređen u 17. pješadijski puk. Njegov sačuvani dnevnik obuhvata period od 1916. do marta 1918. Na početku prve sveske svog dnevnika napisao je da ne piše za druge, već za sebe, kako bi se mogao prisjetiti mladosti u starosti, ako doživi vidi to. Ako bi poginuo na bojnom polju, tražio je da ih onaj ko nađe bilješke odmah uništi i obavijesti njegovu porodicu, čiju je adresu naveo, o svojoj smrti. Kada su ga Italijani uhvatili 19. juna 1918. godine, očigledno su mu zaplenili beleške koje su pokrivale period posle 20. marta 1918. godine, što sugeriše da ih je kasnije rekonstruisao po pamćenju.

Slovensko sjećanje na soški front

Slovensko sjećanje na soški front

Sjećanje na sočki front

Njegovo pisanje stalno su prekidali preleti italijanskih aviona. On je slikovito opisao kako je austrougarska artiljerija gađala jedan italijanski avion. Ni noću nije bilo mira, jer je neprijatelj granatirao “strašno”. Vaške i italijanska artiljerija lišile su ga sna.

Oko 20. marta njegova jedinica je bila u Kobjeglavi, a zatim je prešla u Koprivu. 2. aprila je naveo da je unapređen u Zugsführera (narednika). Bio je veoma zadovoljan ovom promocijom, jer je to značilo da više ne mora obavljati tehničke poslove, a na svoju uniformu je prišio i nove oznake. Promociju je proslavio u Sežani sa suborcem, ispijajući litar vina (ZAL 3). Tokom ove faze, njegovo pisanje je ponovo postalo lakše. Opisao je svoj svakodnevni život ne upuštajući se u dublje misli. Očigledno, unapređenje mu je podiglo moral, ali je takođe počeo da se umori od monotonije vojnog života, pišući: “Nikad nisam živeo tako dosadan život, uvek isti.” (ZAL 3).

Činilo se da se u ovoj fazi svog dnevnika Wigele distancirao od svojih ranijih čestih misli o smrti. Međutim, postao je frustriran monotonijom, a njegov bijes se očituje u oštroj opasci na račun novog nadređenog, Oblt. Trattnik : “On je, u svakom smislu, svinja.” Dodao je da su i drugi shvatili da nije dobra osoba (ZAL 3). U svom dnevniku, svom privatnom svijetu usred rata, Wigele je sebi dozvolio otvorenu kritiku svog nadređenog – nešto što je bilo strogo zabranjeno i strogo kažnjeno u krutoj vojnoj i društvenoj hijerarhiji tog vremena.

Dnevnički zapisi Ferdinanda Wigelea odražavaju sazrijevanje mladića koji se, u svojoj mladalačkoj naivnosti, dobrovoljno prijavio u vojsku, ali je svoj vojni put završio u italijanskom zarobljeništvu kao okorjela i prerano sazrela osoba. Mnogi vojnici su iskusili ovo prerano otvrdnjavanje i prisilno sazrevanje.

Kada je ljubljanski gradonačelnik Ivan Tavčar 28. oktobra 1917. primio vijest o austrougarskoj ponovnoj okupaciji Gorice i trijumfalnom prodoru austrougarske vojske na italijansku teritoriju, obratio se gradskom vijeću na svečanoj sjednici 6. novembra 1917. ( ZAL 4). Prisutni su odali priznanje svom caru i vladaru Karlu, koji je doveo austrougarsku vojsku do “potpune pobjede”. Obećali su mu svoju lojalnost i “nepokolebljivu” odanost. Ovom prilikom odali su počast i svom počasnom građaninu, komandantu Sočanske vojske Svetozaru Borojeviću, koji je branio slovenačku zemlju u jedanaest borbi protiv brojčano nadmoćnijeg italijanskog neprijatelja. Takođe su odali počast svim vojnicima koji su se borili u nemogućim uslovima i žrtvovali svoje živote za svoju domovinu.

Gradonačelnik i gradsko vijeće izrazili su ponos učešćem slovenačkih vojnika, koji “nikada nisu pokleknuli i bili među prvima u redovima koji su tragali za pobjedom” (ZAL 4). Također su izrazili zahvalnost svojim njemačkim saveznicima.

Uspješno napredovanje austrougarske vojske na svečanoj sjednici viđeno je kao pobjeda nad Italijom i korak ka pravednom i trajnom miru. Prisutni su izrazili nadu da se pravda u monarhiji više neće primjenjivati ​​nejednako već jednako za sve. Vjerovali su da će iz slovenačke krvi prolivene na Soči izrasti pravda. Car Karl, opisan kao “pravi predstavnik prave pravde”, smatran je garantom ove nade (ZAL 4).

Međutim, kasniji razvoj događaja je pokazao da su njihova očekivanja vezana za pobjedu na frontu Soča bila previše optimistična, kako iznutra tako i izvana. Italija je dobila veliki dio slovenačke etničke teritorije, a Austro-Ugarska je ostala toliko zanemarena da je napuštena u trenutku svog poraza.

Slovensko sjećanje na soški front
Sjećanje na sočki front

Slovensko sjećanje na izvorište soškog fronta: ovdje

-30%
Original price was: 20 €.Current price is: 14 €.
-30%
Original price was: 20 €.Current price is: 14 €.
-30%
Original price was: 20 €.Current price is: 14 €.
-38%
New
-38%
New
-33%
New
Original price was: 12 €.Current price is: 8 €.
-30%
Original price was: 20 €.Current price is: 14 €.
-38%
New
-33%
New
Original price was: 12 €.Current price is: 8 €.
-30%
Original price was: 20 €.Current price is: 14 €.
-30%
Original price was: 20 €.Current price is: 14 €.
-38%
New

Smještaj u planinarskom domu

https://www.erjavcevakoca.si/ Slovenščina https://www.erjavcevakoca.co.uk/ English https://www.erjavcevakoca.com/ English https://www.erjavcevakoca.ba/ Bosanski https://www.erjavcevakoca.be/ Dutch https://www.erjavcevakoca.hr/ Hrvatski https://www.erjavcevakoca.cz/ Čeština https://www.erjavcevakoca.dk/ Dansk https://www.erjavcevakoca.nl/ Dutch https://www.erjavcevakoca.fi/ Suomi https://www.erjavcevakoca.fr/ Français https://www.erjavcevakoca.de/ Deutsch https://www.erjavcevakoca.hu/ Magyar https://www.erjavcevakoca.it/ Italiano https://www.erjavcevakoca.pl/ Polski https://www.erjavcevakoca.rs/ српски https://www.erjavcevakoca.sk/ Slovenčina https://www.erjavcevakoca.es/ Español https://www.erjavcevakoca.se/ Svenska https://www.erjavcevakoca.ch/ Deutsch

Izleti i planinarenje na mapi

Izleti i planinarenje na mapi

Slovenia (en) Placeholder
Slovenia (en)

Vaša sljedeća destinacija u sloveniji?

Erjavceva mountain hut at Vrsic pass in summer

Planinarski dom Erjavčeva radi cijele godine. Rezervišite svoj boravak i provedite neko vrijeme u prirodnom raju Triglavskog nacionalnog parka (UNESCO) u blizini Kranjske Gore na planinskom prijevoju Vršič u srcu Triglavskog nacionalnog parka.

Rezervišite svoj boravak
https://www.erjavcevakoca.si/ Slovenščina https://www.erjavcevakoca.co.uk/ English https://www.erjavcevakoca.com/ English https://www.erjavcevakoca.ba/ Bosanski https://www.erjavcevakoca.be/ Dutch https://www.erjavcevakoca.hr/ Hrvatski https://www.erjavcevakoca.cz/ Čeština https://www.erjavcevakoca.dk/ Dansk https://www.erjavcevakoca.nl/ Dutch https://www.erjavcevakoca.fi/ Suomi https://www.erjavcevakoca.fr/ Français https://www.erjavcevakoca.de/ Deutsch https://www.erjavcevakoca.hu/ Magyar https://www.erjavcevakoca.it/ Italiano https://www.erjavcevakoca.pl/ Polski https://www.erjavcevakoca.rs/ српски https://www.erjavcevakoca.sk/ Slovenčina https://www.erjavcevakoca.es/ Español https://www.erjavcevakoca.se/ Svenska https://www.erjavcevakoca.ch/ Deutsch

Online prodavnica suvenira

-38%
New
-33%
New
Original price was: 12 €.Current price is: 8 €.
-30%
Original price was: 20 €.Current price is: 14 €.
-30%
Original price was: 20 €.Current price is: 14 €.
Besplatna dostava za narudžbe preko 40 
Send this to a friend