Prisojnikovo kraljevstvo (1915. i 1929.)

Prisojnikovo kraljevstvo (1915. i 1929.)

Na Vršiču, 18. oktobra 1915.

“Bilo na sjeveru ili na jugu,”
Svaki put vodi do cilja.
Bilo da se radi o borbi ili o miru,
To je odlučeno Božjom voljom.”

(stranice 17-20)

Kažu da se turista nikada ne može zasititi iste planine: može puzati preko nje mjesecima i godinama, a ipak je ne poznaje do samog vrha. Zašto je to tako? Planina bi bila samo planina da nije sunca, neba i magle; sunce, nebo, magla i oblaci posjeduju magičnu moć u alpskom svijetu, pretvarajući planine u najrazličitije oblike. Svježim bojama – ponekad prijateljskim, ponekad prijetećim – oslikavaju zidove i grebene tako da svakog trenutka poprimaju drugačiji oblik: danas vam se smiješe, ponosno uspravni; sutra plaču, tako da gotovo možete vidjeti suze kako klize niz glatke litice; u drugim trenucima tvrdoglavo gledaju u vas, dišući strašnim gnjevom koji vam prijeti propašću ako počnete penjati se na njihove gole, hladne grudi… Tako ih nebo, sunce i magla pretvaraju. Planinar poznaje sve te planinske nijanse; planina mu je svaki put nova, jer je svaki put vidi u drugoj boji, drugom svjetlu, drugom ruhu – i stoga mu nikada ne dosadi.

Mojstrovka , nježna, ugodna mala dama, svake se godine ukrašava najljepšim bojama; ujutro i navečer oblači se u grimiz, mami zlatne oblake da je okrune blistavim dijademama; za sunčanih dana sija u čistom srebru, noću okupana nebeskom rosom. Mami – sa snježnom dijademom na glavi, s nabreklim grudima. Pa ipak, niko nije došao niotkuda. Jer kržljavi graničar s druge strane jedva da se broji, dahće i psuje preko svojih stijena. Samo dva ili tri puta sivi mišar izroni iz Male Pišnice, tupo kruži glavom i vrisne prodornim, oštrim krikom – a onda opet tišina, zvoni u ušima i ide na živce. Daleko ispod, usamljena Erjavčeva koliba čuči poput ptice koja se krije od neprijatelja u nekom zaklonjenom kutku. Dugo satima nema ljudskog prisustva, a čak i ako je koliba puna, ne čuje se pjevanje kao u onim vremenima koja se čine davno, davno prošlim, kada su hiljade dolazile u posjetu ljubaznoj gospođi Mojstrovki …

Možda je to bio deseti, možda stoti, možda čak i više puta, da sam se popeo iza sedla između Robičja i Mojstrovke. Sunce je još uvijek “srebrnilo” zidine Prisojnika , a i Mojstrovka je još uvijek bila puna sunca. Ali kamenita padina, prošarana samo ponegdje niskim patuljastim borom i strmo se spuštajući prema Vršiču, već je bila mračna, a dim se dizao pravo iz dimnjaka Erjavčeve kolibe . Tišina – koju nije prekidao ni najmanji dašak planinskog povjetarca – bila je teška i nije pozivala u kolibu. Zato sam se okrenuo i počeo hodati po šljunku razasutim ispod cijelog podnožja Mojstrovke. Stigao sam do staze koja je vodila do prvog i jedinog dimnjaka, odmah ispod zidova koji se uzdižu okomito visoko u vedro nebo. Dolje na cesti, odmah ispod zabarikadiranog Vršiča, pojavila se prva osoba; njegovi koraci i zveckanje njegovog dugog štapa potkovanog željezom bili su jasno čujni. Bio je to pastir koji se vraćao sa svog obilaska Prisojnika; ubrzo je nestao ispod Sovine Glave . Na kratko se začulo otežano mukanje stoke koja je ležala negdje među patuljastim borovima, čekajući noć. I ponovo mrtva tišina – samo kamenčić klizi niz okomiti žlijeb usred nijemog zida i sleti uz prigušeni zvuk među sipar.

Ne zaustavljam se ispod dimnjaka, već se slijepo penjem prema gore. U duši se budi skrivena radost i neka vrsta zlobe – ni sam ne znam zašto. Budući da je tišina neugodna, počinjem zviždati iz sveg glasa; ne marim za graničare, navodno negdje dolje iza Sovine Glave. Penjanje uz dimnjak je lako, kao da je stvoreno za naše dame. Uskoro ste na grebenu i hodate blagom kamenitom padinom pravo prema gore preko divovskih ramena. Sunce već sija iza Prisojnikovog Prozora, koji se neprijateljski otvara iznad uskog klanca koji tone u sumrak; iza Sovine Glave, stidljivo pritisnut uz strmu padinu, leži jadni Dom na Vršiču. Uska dolina Soče već je crna; samo tu i tamo bijela vrpca širokog puta svjetluca na strmoj padini, vijugajući se od doline visoko do samog Vršiča, do kamene barijere kod Sovine Glave.

Staza dugo — predugo — vodi uz sam rub ponora, dok se čovjek ne umori; konačno skreće prema Travniku, svjetlucajući tamo pored Jalovca. Ali odjednom se uvija pravo prema gore; počinjete se penjati niskim stepenicama prema vrhu. Srebrne zrake sunca blijede u trenu; u čuđenju tražite na nebu oblak koji bi mogao sakriti sunce, ali ga nema. Vedro plavo nebo nadvija se nad vama, a tek iza susjednog Prisojnika prikradaju se prozirne magle. Sunce je zašlo iza grebena; nejasna tama se diže iz klanca, tjerajući se od stijene do stijene, dok ne bude svuda oko vas i visoko iznad vas. A sada posljednji korak: penjete se, penjete se preko njega — i stižete na vrh Mojstrovke.

I gle, čudo! Kao da sam iznenada izašao iz crne tamnice u bijeli dan! Pa ipak, ovo nije dan, nije dnevno svjetlo – vatra kao da je izbila iz samog neba, tako žestoka da stjenoviti vrhovi i planine plamte u hladnom plamenu. Vatrena svjetlost se širi posvuda; čini ti se da i sam goriš u ovoj vatri koja je zahvatila cijelo prostranstvo. Oči te peku tako da više ne možeš gledati. Pokrivam ih rukom i čekam, čekam. Hladan vjetar iznenada se diže iz nepoznatih dubina, puše ravnomjerno, kao da će ugasiti moćni planinski plamen. Otvaram oči – vatreni sjaj se ugasio; samo ljubičasti sjaj još uvijek se drži hladnih stijena i sve više blijedi. Daleko iza Korotana, negdje iza nevidljivog svijeta, sunce zalazi; ponovo namigne iza krvavocrvenih magla – i onda nestane. Samo nebo ostaje crveno, crvena i najviša snježna polja, ali cijeli svijet pod planinama već je obavijen tamom alpske noći. I same planine nestaju u sumraku; Ljubičaste boje trepere u svojim posljednjim nijansama, blijede i nestaju. U daljini se ponovo pojavljuje crveni prst i mami u kosmos – a onda tama i noć leže na svim vrhovima. Nedaleko, iznad Male Pišnice, gotovo uz vrh Ponce, bljeska biser – večernja zvijezda…

Čvrsto se umotavam u svoj ogrtač i sklupčam se iza stijene do koje vjetar ne može doprijeti. Ne vidim više ništa osim zvijezda koje se pale jedna za drugom preko prostranog neba. Tišina poput grobne prelivena je preko svega; čak se ne čuje ni vjetar dok ravnomjerno pritiska o tamni vrh. Ništa se ne može razaznati ispod ili oko vas; samo nemirne zvijezde svjetlucaju na nebu, kao da sjedite na grobu univerzalnog svijeta koji je Bog uništio zbog njegovih grijeha, a sada ga čuvaju tihe zvijezde kako bi ga spriječile da se probudi u novi život. Čudan osjećaj vam steže srce; htjeli biste se moliti, ali ne nalazite riječi; htjeli biste pjevati, ali iz vašeg grla ne izlazi glas. I tako sjedite tamo u tišini, razmišljajući Bog zna šta, posežući za svojom pljoskom dok vam hladnoća sve više puzi niz kičmu. Čekate i ne znate zašto čekate; čini vam se da sjedite tamo već dugo satima – ili možda samo tri trenutka… Ne bojite se, a užas nije u vašoj blizini.

Ali već, mliječna, prozirna svjetlost probija se nebom na strani gdje Prokletinske police strše u noć. Svjetlost raste, širi se i približava. Vrhovi susjednih planina izlaze iz tame, srebrno sijajući, usnuli pod nebeskim zvijezdama. Grebeni Prokletinskih polica sjaje u tihoj svjetlosti, kao da se zlatnici sudaraju o njihove nazubljene vrhove. I odjednom se pojavljuju na zlatnoj ploči: iza planine izlazi crveni mjesec, njegove zrake skaču poput misli u crnu noć, i ubrzo je cijela široka Mojstrovka puna njih, čudno drhteći na trenutak, a zatim opet mirno. U bijelom svjetlu, noć sada sija, tako tiha da jasno čujete kucanje vlastitog srca. Možete razaznati put barem deset koraka ispod sebe i ne morate se bojati izdajničkih zidova ili varljivih ponora.

Silazim sa stepenice na stepenicu i ubrzo stižem do grebena iznad dubokog ponora, na čijem dnu Vršič sanja u bijelim zrakama, i usamljene Erjavčeve kolibe. Pažljivo, noga štiti nogu; klizim iznad ponora tri, četiri minute – možda i više; stijena škripi pod čizmama potkovanim željezom, ali onda ponor nestaje. Skliznuo sam do dimnjaka, koji se crno zjapi ispod mene gdje mjesec ne može dosegnuti. Ali šta s tim! Noge poznaju svaku malu izbočinu, ruke svaku pukotinu, a leđa su mi navikla na milovanje milosrdnih stijena. U naletu dolje, štap mi isklizne iz ruke, glasno struže po liticama i smiri se ispod dimnjaka. Tijelo mi se opire; ruke i noge mirno opipaju oba zida. Čovjek žmiri, jer nije važno jesu li oči otvorene ili zatvorene; tiho zviždi i ne broji ni nevidljive stepenice. Noga osjeća – ah! – i već dodiruje mekani pijesak ispod. Obuzima te dobro raspoloženje; Mašeš šeširom i vičeš, jeka čudno odjekuje sa svih strana. Podigao sam štap, naslonio se na njega i pojurio niz padinu kroz elastičan pijesak. I sada sam sigurno dolje na stazi, hodam prema osvijetljenoj Erjavčevoj kolibi.

Tiho ležiš na tavanu, umotan u toplo ćebe, razmišljaš – i ne razmišljaš ništa. Dolje u sobi, uz vino, živahno društvo se još uvijek zadržava; s vremena na vrijeme začuje se ženski smijeh… Oči ti se spuštaju, ali srce ti i dalje bdije; oči su ti se već zatvorile, misli su ti odavno ušle u carstvo snova, ali srce ti i dalje sluša i ne odmara se cijelu noć.

Ujutro se sam kupaš na verandi u ranom suncu. Noćno društvo je nestalo. Visoko sa Prisojnikovog zida čuješ razigrani povik; nestašan ženski smijeh, jedva čujan – a onda opet sve utihne…