Kako je izgrađen put za Vršič

Kako je izgrađen put za Vršič

Ovaj post je također dostupan na: Slovenian English English Njemački Dutch Croatian Czech Danish Dutch Finnish French Njemački Hungarian Italian Polish Serbian Slovak Spanish Swedish Njemački

Dnevnik Franca Urana, koji je živio u Vršiču od 1909. – 1916. godine, vodi nas uživo u vrijeme kada je, a posebno kako se gradio put za Vršič.

( Planinski vestnik, XIII / 1957, str. 151-163 )

O putu preko Vršiča pisano je više puta, kako u staroj Jugoslaviji, tako i sada nakon oslobođenja, ali su ti spiskovi bili kratki i nepotpuni jer pisci ovih redova nisu dobro poznavali situaciju. Ipak, smatram da je neophodno da se javnost i danas upozna sa istorijom ovog izuzetno važnog puta.
Pošto sam punih sedam godina, odnosno od 1909. do 1916. godine, živeo iznad izvora reke Soče i bio zaposlen na izgradnji ovog puta od početka do kraja, odnosno do dolaska one strašne lavine na Vršič, koja je zatrpala 110 Rusa. , smatram skorom svojom dužnošću da opišem ovu stvar jer sam bio prisutan ovoj katastrofi.

Godine 1909., u januaru, počeo sam raditi kod Ivana Zakotnika, tadašnjeg stolarskog majstora i gradonačelnika Gornje Šiške. Ubrzo nakon mog ulaska u službu, u Zakotnik je došao broker iz Kamnika Franc Cvek i ponudio Zakotniku šumu Velike planine u Trenti.

The personal diary of live on Vršič pass when the Russian road was built.

Zakotnik se odlučio na kupovinu i tako smo krajem marta iste godine Zakotnik, Cvek i ja otišli u Kranjsku Goru, gdje smo kontaktirali gostioničara Pristavca. Bio je vlasnik šume, ali ju je kupio od općine Kranjskog. U Kranjskoj Gori je tada bilo skoro jedan metar snega. Odlučili smo da sutradan krenemo u šumu, za šta smo se morali dobro pripremiti, jer smo bili upozoreni da na “vrhu” ima dosta snega. Stoga smo se opremili krpljama i sutradan rano krenuli iz Kranjske Gore. Vodio nas je otac Mrak, mještanin koji je dobro poznavao situaciju.

Do Klina je išlo sasvim dobro, jer se put do tamo izvozio. Od Klina pa nadalje, morali smo nositi krplje jer smo gazili po snijegu. Usput nismo ništa vidjeli. Ko je poznavao staru stazu, koja je bila izuzetno strma, priznaće mi da je ovo hodanje s krpljama po cijelom snijegu bilo izuzetno naporno. Po snijegu smo gazili u smjenama tako da nije uvijek prvo bilo jedno te isto. Portir je bio debeo čovek i bio je najproduktivniji.

Konačno smo došli do Na Močilo, odakle smo vidjeli i tadašnji “Vosshiitte”, ali je bio zatvoren. Tako da smo morali ići dalje i na kraju smo samo teškom mukom stigli na vrh do Jezerca, kako su tada rekli Kranjskogorci, ili do vrha Kranjskog vrha, kako su rekli Trentarci.

Šuma koju smo išli da vidimo počinjala je odmah ispod vrha sa leve strane sadašnjeg puta i širila se niz Lemu, gde se danas nalazi rasadnik prema Zadnjem Prisojniku do Razorskih korita i prema vrhu Prisojnika, dugačak kao omorika. i ariš je rastao. Nismo mogli vidjeti mnogo šume jer je put u šumu bio nemoguć, a bili smo i prilično umorni, pa smo vidjeli samo dio šume Na Lemeh; onda smo otišli dalje u dolinu. Inače, obišli smo i izvor reke Soče, ali ga je zahvatila lavina i na izvor smo morali da idemo sa svećom pod snegom. Zatim smo nastavili put do Logoa u Trenti, gdje smo stali na Čotu (Zorž) pored Baumbachute.

Bilo je to veoma naporno putovanje za mene, jer tada nisam bio naviknut na planine. Prespavali smo na Čotu, a sutradan smo nastavili put pješice do Bovca, jer nije bilo prijevoznog sredstva. Iz Bovca smo se poštanskim automobilom uputili do Sv. Lucije, gdje smo ponovo prenoćili. Sutradan smo krenuli vlakom za Jesenice. Tokom putovanja, barandija je napredovala tako da smo u Boh. Beli su izašli i otišli u prvu tamošnju kafanu, gde je dogovor zaključen. Popodne istog dana odvezli smo se za Ljubljanu.

Tako je šuma kupljena i ja sam određen da nadgledam radove u šumi. Tražili smo sekače i sekače. Čim smo saznali da je snijeg nestao, u maju iste godine otišli smo u šumu.

I ja sam otišao sa njima. Kako je Vosshiitte u to vrijeme već bio otvoren, privremeno sam se tamo nastanio. U međuvremenu su drvosječe posjekli smreke i napravili hitne krovove od smrekove kore. Ovdje moram spomenuti i rutu od Kranjske gore preko Vršiča, jer je zimi nismo mogli vidjeti zbog snijega.

Do Klina je bila loše servisirana šumska staza, preko Pišenca je bila hitna pasarela. Od Klina nadalje, zapravo je postojala samo staza koja se na nekim mjestima vrlo strmo uzdizala. U blizini Žlebiča (ispod današnjeg Mihovog doma) bio je bunar gdje se obično odmaralo. Od Žlebiča je stazu na nekoliko mjesta pokidale bujice, ali je nešto ispod Močila zatrpano pijeskom i kamenjem od lavine. I od Močila do vrha staza je bila prekrivena lavinama. Do vrha je bilo lako doći pješice, ali nemoguće s kolicima. Zato su u to vrijeme morali na leđima nositi hranu i piće Vosshiitteu.

Druga strana protiv Trente je bila još gora. Na kranjskoj strani ovaj ili onaj šumovlasnik je “tegao” nešto drva prema Klinu, čime je u najvećoj mogućoj mjeri trasirao put do Klina. Na trentarskoj strani, međutim, staza je prepuštena sama sebi i stoga vrlo zapuštena, upotrebljiva samo za pješake. Bila je to prava kozja staza koja je vijugala obroncima sadašnjeg puta za Hudu rivnu, pored Komacovog spomenika i dalje do Lemija, gdje se nalazi sadašnji rasadnik. Odavde, ova staza je i dalje tačno onakva kakva je bila prije 45 godina. Tako je u to vrijeme bio prelaz iz Kranjske Gore u Trento, samo za pješake, ali ne i za bilo koje vozilo.

Stanovnici Trenta su pričali da je prije nekoliko godina, prije nego što sam došao u Trento, austrijska vojska tamo držala vježbe i da je tada preko Vršiča dovozila i neke manje topove koje su također vukli do Trente, ali teškom mukom i da više je proklizalo i ispod puta. U to vreme niko nije mogao da pomisli da je autoput preko Vršiča uopšte izvodljiv.

Stoga je bilo potrebno osigurati da se izgradi odgovarajući put kako bi se namirnice i alati potrebni u šumi mogli dovoziti u šumu, a da se istovremeno posječeno i obrađeno drvo može vratiti nazad. Moj posao je bio da se pobrinem za sve to. Angažovao sam radnike u Kranjskoj Gori i Trenti. Radove smo započeli u Kranjskoj gori i uglavnom očistili i popravili i proširili put od Kranjske gore do Klina kako bi ljeti bio upotrebljiv za vozila. Tada je u Klinu postojala samo pasarela preko Pišenca, pa smo morali graditi novi most. Od Kline dalje prema vrhu morao sam se držati stare šumske staze, jer tadašnji zemljoposjednici nisu dozvoljavali novi pravac kroz svoje šume. Postavljanje novog puta takođe bi bilo preskupo. Ova staza je na pojedinim mjestima bila izuzetno strma, više puta probijana bujicama i lavinama. Mostovi preko bujica su pokidani.

Silom smo uklonili sve te prepreke, proširili stazu ako je bilo moguće, izgradili nove mostove preko brzaka i općenito pripremili stazu za vozače, odnosno sve do vrha prevoja. Naravno, tada niko nije računao da će doći jesen i zima, a sa njima i bujice i lavine. Uprkos tome, put su vozila mogla da provoze za nešto više od dva meseca. Sve ovo vrijeme živio sam u Vosovoj kolibi, jer naše naselje još nije bilo sigurno.

U međuvremenu smo tražili mesto gde bi trebalo da bude sedište naše kompanije i gde bi trebalo da se podignu neophodni objekti za osoblje i radnike, štale itd. Zbog opasnosti od lavina bilo je potrebno pitati mještane za savjet, a Trentaranci su nam savjetovali da se to uradi u malom kotliću ispod Hude Ravne, gdje se nalazi i izvor dobre zdrave vode, koji je danas više nema. Ovdje smo prvo sagradili blok-house prekrivenu smrekovom korom; ovdje je bio hitni stan za Zakotnika i mene, kao i kancelarija. Drugi dio kuće služio je za drvosječu i tesače. U isto vrijeme, na obližnjem brdu, počeli smo da gradimo prelijepu planinarsku kuću sa četiri sobe, kuhinjom, podrumom i potkrovljem, u kojoj su bile i željezne peći i peć. Tako sam se krajem juna preselio iz Vosove u našu vikendicu.

Prve godine, odnosno 1909. godine, sekli smo samo na levoj padini sadašnjeg puta za Prisojnik, dok smo u međuvremenu radili put do vrha koji je bio u izuzetno lošem stanju. Čekali smo zimu da se vozimo, kada se drva mogu vući kroz snijeg. Međutim, kako na ovoj padini nije bilo mnogo šume, već je glavni dio šume bio na južnoj strani Prisojnika, bilo je potrebno voditi računa o putu do ovog dijela šume. Jedini put do Zadnjeg Prisojnika bio je onaj koji je vodio do Prisojnikovog prozora i do Prisojnika, koji se malo ispod prozora odvajao desno do Zadnjeg Prisojnika i staze preko Robeca. Oba kolosijeka nisu bila pogodna za izvoz drveta iz Zadnjeg Prisojnika. Zato sam trasirao put od našeg naselja preko Šupca pa dalje prema Zadnjem Prisojniku ravnice „Na Ležah“. Na Ležama je bila ravnica gde smo podigli drugo naselje. Izgradnja puta od našeg naselja pod Hudom Ravnom do Šupca i dalje do Na Leže bila je izuzetno teška i opasna, jer su ispred Šupca strme padine i svijet bez čvrstog temelja. Isto i iza Šupca. Nemoguće bi bilo napraviti put ispod Šupca, jer bi se morao urezati u živu stijenu, što bi bilo preskupo. Puteve dalje od Leža nismo pravili jer nas je vojska pretekla.

Nastavili smo seču šume na ovaj način sve do 1914. godine, kada je krenula vojska. Ljeti smo sekli i rezbarili drvo, a zimi smo ga vozili na stanicu u Kranjskoj Gori. Naši drvoseči su obično bili iz Bače pri Podbrdu, a tesači iz Loške doline, a delom i iz Trentarja. Sve vreme, dok nije krenula vojska, nismo imali nesreće u našoj fabrici.

Mountain road covered with snow. The Russian road was built during the war, and it takes more than 10.000 lives when was built.

Navikli smo se i na zimske uslove, pa smo se uvijek na vrijeme zaštitili od lavina.

Lavina ispod Močila bila je veoma opasna, zatim lavina sa Slemena, koja je obično išla u pravcu ispod Vosshiittea, a zatim lavina ispod Mojstrovke. Zimi smo obično zasadili dugačke štapove u snijeg od Močila do vrha kako bi se vozači mogli orijentirati kada kasno uveče dolaze iz Kranjske Gore. Čim se pokazalo da će lavine krenuti, zaustavljali smo svaku vožnju preko vrha. Ali kada su lavine otišle, napravili smo put za sankama preko njih i krenuli dalje. Nikada nam se nije žurilo sa nesrećom.

Svo slobodno vrijeme sam provodio penjući se na sve vrhove u okolini: Mojstrovku, Prisojnik, Razor, Jalovec itd. Nekoliko puta sam svraćao i u Zlatorog na Log, gde sam se jako dobro družio sa gostioničarem i tadašnjim gradonačelnikom Cundrom, pd Tondrom. Danas živi u Mariboru, gdje se morao preseliti jer mu je imanje u Logu prodato. Uvijek sam hodao sam, ali ponekad sam vodio i radnika koji je uživao u planinama.
Inače, imao sam nekoliko posjeta svojoj vikendici. U to vrijeme je bilo izuzetno rijetko da Slovenac preko Vršiča dođe u Trento. Ali Česi su često dolazili, među njima je bilo dvoje, od kojih se jedan navodno zvao Dvorski, koji su svake godine bili u Julijskim Alpama. Došlo je najviše Nijemaca, posebno ljudi iz Koruške, ali i ljudi iz Rajha, većinom Bavaraca. Mnogi su se zaustavljali u našem naselju, odmorili i tražili informacije. Također dr. Kugy i Bois de Chesne su nekoliko puta svratili do nas.

Došli su i oni poslom, i to šumari iz Bovca i Tolmina, koji su nam slali drva. Sa njima je uvijek dolazio Andrej Komac (Mota), sin vodiča Andreja Komaca, koji ima spomenik na Hudoj Ravni, gdje se smrznuo godinu dana prije našeg dolaska. Andrej Komac i ja smo se sprijateljili i posjećivao sam ga nekoliko puta u njegovoj kući u Logu. Za vrijeme Prvog svjetskog rata nestao je nepoznato, ali je “Špik”-Tožbar iz Sv. Marije, kojeg sam posjetio prije nekoliko godina u njegovom domu. Više me nije prepoznao jer je u starosti izgubio pamćenje. Od Slovenaca-turista se sećam samo dr. Bogdan Žužka, koji je jednom bio sa svojom majkom u našoj vikendici.

Godine 1910. u Zakotnik dolazi tadašnji predsjednik DUOAV-a prof. Ludwiga, s kojim se dogovorio o proširenju tadašnje Vosshiitte. Ovlašten sam da napravim plan i budžet, i zaista je otvaranje proširene kolibe Voss bilo 1911. Istočni trakt sadašnje Erjavčeve kuće, gdje su spavaće sobe, rađen je prema mojim tadašnjim planovima i ništa se nije mijenjalo. .

Među radnicima, među kojima je bilo mnogo Trentarijanaca, bilo je i nekoliko divljih lovaca. Od početka nisam imao načina da saznam ko lovi. Znali smo da ima pušku sakrivenu negdje u blizini naselja. Kad je svanulo, negde u Prisojniku začula se pukotina i pala je divlja koza. Konačno smo saznali da su to Škafar i Vertelj Anton, koji su lovili svaki za sebe. Kada smo sedeli pored vatre u kolibi, pričali su razne priče o tim divljim lovcima: kako je Škafar nosio divokozu kroz Pi-isojnikov prozor da pobegne od lovaca, kako su divlji lovci vezali lovočuvara Koširja iz Kranjske Gore preko mravinjaka sa svojim glave iznad mravinjaka i kako ga je pastir slučajno spasio da ga mravi ne pojedu. Za Škafara se pričalo da je lovio pastrmku u Soči. Lovac ga je posmatrao dvogledom sa vrha brda. Škafar je otišao kući sa plijenom, a lovac je iscrtao trag u pijesku i otišao u Škafarov dom da mu dokaže krađu pastrmke. Međutim, lovcu je propao dokaz jer se trag u pijesku nije slagao sa cipelama, jer je Škafar imao par ogromnih cipela za takve podvige, koje nisu odgovarale njegovim nogama.

Naše naselje se sastojalo od upravne kuće na brdu, zgrade za radnike, kuhinje, kovačnice, skladišta drvenog uglja i dvije štale. Imali smo 6 do 8 konja, ponekad i više. Sedlar Šmon iz Črnuča popravljao je konjsku opremu. Jednom me zamolio da pođem sa mnom u Mojstrovku i da usput sakupim malo platana da ih ponesem kući. Vodio sam ga sa vrha preko sipine iza Sita, da bi onda išao grebenom do Mojstrovke i tamo skupljao platane. Muž je bio veoma uzbuđen što se tako naduvao. Ali kad smo iza Site stigli na greben, odakle se pruža jako lijep pogled na gornju Trentu, Grintovec, Jalovec itd., vrtjelo mu se u glavi, pokrio se ogrtačem, sjeo na zemlju i nisam mogao ne vodi ga nigde drugde. Uzeo sam ga za ruku i odveo nazad do sipine gdje se odmarao. Ali ja sam išao po planicu za njega. Navodno muž i dalje živi u Črnučama.

Zima 1912. bila je izuzetno teška. Palo je dosta snega i obustavili smo sve radove za zimu, a konje smo poslali i u Kranjsku Goru. Pred Uskrs sam došao u naše naselje da sredim neke stvari. Bio sam sam. U međuvremenu je počeo padati snijeg i bilo je užasno dosadno noć i dan, bez prestanka.

Pokušao sam se s krpljama probiti do vrha i u Kranjsku goru, ali uz najveći napor jedva sam stigao do Hude Ravne. Tako sam se vratio u kabinu i pomirio se sa sudbinom. Smatrao sam da je hrana moja snaga, ali je bilo monotono. Prolazili su dani, prolazilo je 14 dana, ali još niko iz Trente nije došao u Kranjsku Goru. Tih dana mi je Šilov Lojz donio mlijeko i jaja jer su u Trenti znali da sam sama u vikendici. Bio sam veoma sretan zbog njega. Ali ja se ipak nisam usudio preći preko jer je snijeg bio mekan. Tako sam ostao sam sa somotom pune tri nedelje. Nakon tri sedmice stigli su prvi ljudi iz Trente koji su utabali put preko vrha i tako smo zajedno stigli do Kranjske gore. Kod kuće su bili uvjereni da sam prekriven snijegom. Do mene niko nije mogao doći čak ni iz Kranjske Gore. Upravo je to bilo vrijeme kada je “Titanik” potonuo i kada je nešto kasnije dr. Crkva.

Kada je počelo proljeće, počele su dominirati lavine. Probijali su se u dolinu sa svih strana, od Prisojnika, Mojstrovke i Travnika. U to vrijeme grmilo je i tutnjalo, posebno noću, pa se nije moglo spavati. Ogromne mase snijega ponekad su se kotrljale u dolinu. Posebno velika lavina dolazila je svake godine iz Travnika i zakotrljala se u jarugu ispod našeg naselja. Nikada nije došao u naše naselje.

Najopasnija lavina za naše naselje bila je ona iz Prisojnika. Zbog toga se nismo usudili sjeći drva iznad našeg naselja, jer je ovo klizište svake godine zadržavalo šumu. Šuma je bila pod zaštitom šumske uprave, a mi smo smjeli sjeći samo određene površine, a ne i one gusto.

Naša kabina je izgrađena tako da je imala veoma jak plafon iznad podruma da bismo se tu mogli sakriti u slučaju opasnosti. Ovaj podrum postoji i danas, ali je vikendicu odnelo klizište 1917. godine.

Tih dana bilo je pravo zadovoljstvo prošetati od Močila preko vrha i dalje prema Trenti. U proleće su sve ove padine bile jedan ružin grm. Na Goriškoj strani prema Hudoj Ravni bilo je planinskog cvijeća svih vrsta.

Uvek sam se osećao veoma prijatno među Trentarima. Voleo sam ih. Bili su to dobri ljudi blagog govora, sa kojima je bilo prijatno razgovarati i slušati njihov tihi razgovor. Trentar je bio navikao na patnju i bio je zadovoljan malim. Godinu i dan je jeo samo palentu i ponekad “čompove”. Nije znao hleb.

Kupio ga je samo ako je otišao u Kranjsku Goru. Trentar je pio “gajst”, odnosno kupio je neko obično žestoko piće, koje je na prvom bunarcu razblažio vodom. Svaki je Trentar nosio takvu flašu sa sobom kada je odlazio od kuće i nudio gutljaj svakome koga je sreo. U to vrijeme Trentar je otišao u kupovinu u Beljak.

The curves of Russian road in winter from the drone

Odvezli su i svoju djevojčicu na sjeme u Beljak. Takođe su obično odlazili tamo kod doktora. Tako je cijeli put prešao pješice, prvo preko Vršiča, a zatim preko Podkorenskog sedla.

Ako je Trentar išao u Kranjsku goru, rekao je da ide preko Kranjskog vrha u Kranj = Kranjsku goru. Ali niko nije rekao da ide preko Vršiča. Kranjski su rekli da idu na “Jezerec”, jer je tada na prevoju bilo jezerce koje nikada nije presušilo. Naš put je popustio, a onda ga je vojnički put razbio. Vosove kolibe su se zvale i Trentar i Kranjskogorci Koča na Močilu. Tada se zvanično zvao Vršič Prelaz Mojstrovka. Čak je i vojna komanda tokom rata Vršič nazivala “Master-pass”.

Međutim, kada je u julu 1914. izbio Prvi svjetski rat, morali smo privremeno obustaviti sve radove jer su radnici morali ići u rat. Na jesen smo ponovo počeli sa radom, ali u znatno smanjenom obimu. Unatoč trojnom savezu, Austrija u to vrijeme nije vjerovala Italiji i polako se počela pripremati za rat protiv nje. U međuvremenu su nastavljeni pregovori, ali, kako je poznato, nisu uspjeli. Tako je u jesen 1914. Vrhovna komanda započela pripreme i za ovaj odsek.

Jedno od najvažnijih pitanja za izlete u planine u to doba bilo je pitanje dobre obuće. Kada smo prvi put prešli Vršič zimi po snegu, imao sam obične cipele za šetalište koje su se naravno odmah potopile i zbog toga sam dosta patio na putu. Kasnije, kada sam došao u kontakt sa lovcima i šumarima u Trenti, vidio sam da imaju odlične, jake, vodootporne i sjajno potkovane čizme. Takve cipele su imali bovecski šumar Črnigoj Andrej Komac-Mota, Tožbar-Špik i drugi. Kada sam pitao gde se prave takve cipele koje su u Trentu apsolutno neophodne, dali su mi adresu obućara koji ih proizvodi i snabdeva. Bio je to obućar Franz Plieseis u selu Goisern u Gornjoj Austriji.

Odmah sam mu napisao i odmah dobio odgovor da je spreman da mi napravi cipele, pa da mu pošaljem mere što pre. U to vrijeme takve cipele koštaju 10 kruna, sa kutijom odlične masti. Ostao sam u kontaktu sa ovim obućarom do Prvog svetskog rata i stalno od njega naručivao cipele za sebe i svoje poznanike. Cipele su uvijek bile odlične i svi su bili zadovoljni njima.

U to vrijeme nije bilo moguće kupiti planinarske cipele u radnji u Ljubljani ili drugdje. Tek nakon što se alpinizam više razvio i kada su cipele Goisern obućara postale popularnije u planinarskom svijetu, slične cipele su počele da se proizvode i kod nas i nazvane “gojzer”. Prve prave planinske čizme stigle su iz sela Goisern. Obućar Franz Plieseis umro je u poodmaklim godinama prije otprilike pet ili šest godina u Goisern-u. On je zapravo izumitelj takozvanih “gojzera”.

Već u jesen je vojna komanda poslala 25 Rusa u Kranjsku Goru. Bili su to sami Sibirci, visoki, dostojanstveni ljudi, koji su bili smešteni u salonu kod Pečara. Čuvali su ih austrijski vojnici. Svako jutro su išli iz Kranjske gore i svaki nosio po jednu šipku gvožđa, koju su potom predavali Močilu. Ove gvozdene šipke su tada korišćene za žičane barijere na Vršiču. Ovo je bio svakodnevni posao ovih Rusa. Uveče su obično pevali razne ruske pesme, a meštani su voleli da idu da ih slušaju i donosili su im razne poslastice. Austrijska garda to isprva nije branila, ali je kasnije svaki kontakt sa Rusima bio strogo zabranjen i opasan, jer su svi odmah smatrani izdajnicima domovine.

Ovo je bio tek početak, jer ratno stanje između Austrije i Italije još nije počelo. Te zime na Vršiču i na ovom delu nije bilo većih ratnih priprema. Čim se mjesec maj približio u proljeće 1915. i kada je već bilo izvjesno da će Italija stupiti na suprotnu stranu, u Kranjskoj Gori je

pripreme za put preko Vršiča do Trenta. Korpus inženjera i inženjera je stigao i počeo da meri i trasira put do Trenta. U Kranjsku Goru su dovlačili ogroman građevinski materijal, a novi Rusi su uvek dolazili sa tim materijalom. U Kranjskoj Gori su izgrađene razne kasarne, skladišta, kancelarije itd. Bio je to zaista ogroman promet. Ruta do Trenta je ubrzo završena i podijeljena na 12 ili 13 dionica. Svaki dio je preuzeo po jedan inženjer. Inženjeri su uglavnom bili češki Nijemci i nekoliko Mađara. Komandant je u to vrijeme bio major Rimi, također češki Nijemac, ali nije loš čovjek za Ruse. Prva dionica od Kranjske gore (od Babe) do Erike dodijeljena je slovenskom inženjeru. Beštra, koji zbog svog slovenskog porijekla nije bio posebno omiljen kod njemačkih kolega, među kojima je bilo i dosta Jevreja.

Međutim, kada je Italija 24. maja 1915. godine zvanično objavila rat Austriji, radovi na putu preko Vršiča već su bili u punom jeku. Tada sam i ja bio pozvan u rat, ali sam zbog svog položaja na izgradnji ovog puta bio privremeno oslobođen vojne službe.

Vojna uprava je zauzela i naše naselje i naš rad u šumi je potpuno obustavljen. Zakotnik je bio gotovo finansijski uništen ogromnim gazdinstvom u šumi i bio je skoro na rubu propasti, jer je šuma samo gutala, a on nije davao dovoljno sebe. Ali kada je video da je vojna uprava odlučila da napravi put preko Vršiča, palo mu je na pamet da unovči drva iz svoje šume. Otišao je u Beljak, gdje je bila komanda 6. korpusa, general Rohr, kojem je sugerirao da bi bio spreman izgraditi takozvane lavinske krovove od vlastitog drveta (Lawinenschutzdacher) iznad Vršiča i tako osigurati siguran prolaz za Austrijska vojska preko Vršiča i zimi, kada pada sneg. Vojna uprava je odobrila Zakotnikov prijedlog i počela je izgradnja ovih krovova nad Vršičem.

Vojna trasa novog puta pratila je našu cestu samo do Erike, gdje je prelazila preko Pišenca, a zatim se uz nekoliko skretanja uzdizala do Mihovog doma. Tu se ukrstio sa našim putem, opet ga napustio i onda se samo nekoliko puta sreo do Močila. Ova ruta je krenula svojim smjerom i vratila se na našu cestu kod Močila, pratila je neko vrijeme, a zatim skrenula i na vrhu prevoja ponovo uključila stari put.

Sa goriške strane, naš put, osim dva zavoja, ide u kontinuitetu do Hude Ravne, odnosno do spomenika Komac, koji su tada htjeli srušiti, a ja sam sa ing. Šuttu je intervenisao tako da je spomenik ostao. Dalje trasa opet ide našim putem do našeg naselja pa dalje do Šupca i dalje do Leža. Odavde je trasa potpuno nova, jer tada nije bilo ni staze odavde. U zavojima i na izuzetno lošem terenu; konačno stiže u dolinu kod sadašnjeg mosta i odavde do Logoa u Trenti. Tunel tada nije postojao. To su kasnije uradili Italijani.

Novu cestu gradili su isključivo ruski ratni zarobljenici, kojih je bilo oko 12.000, bili su smešteni u raznim barakama od Kranjske Gore do Trente. Ove kolibe su bile veoma primitivne i veoma hladne zimi. Hrana zarobljenika bila je veoma loša i nedovoljna. Na poslu su bili podeljeni u sekcije od po 25 muškaraca, koje su čuvali jedan austrijski vojnik i jedan ruski prevodilac, obično Jevrej, koji ništa nisu radili. Među zarobljenicima je bilo i dosta Nijemaca sa Volge. Zatvorenici su bili loše obučeni. Zbog toga što su morali da rade po lepom i lošem vremenu, većina njih je imala pohabane uniforme. Austrijska vojna uprava im nije dala drugu odjeću. Stoga su se među njima širile razne bolesti, poput obične i krvave dizenterije, čak i kolere i malih boginja, a mnogi od njih su umrli.

Oni su se veoma loše odnosili prema Rusima. Neki inženjeri i oficiri posebno su se divljački ponašali prema zarobljenicima. Za svaki manji prekršaj zatvorenik je vezivan za drvo tako da je u najkraćem mogućem roku pao u nesvijest. Potom su ga poprskali hladnom vodom po licu da se osvijesti i ostavili da tako visi dva do tri sata. Najluđi među inženjerima bio je ing. Kavalir, Mađar, koji je sagradio dionicu ispod Močila. Kad bi bio pijan, dolazio je sa teškim štapom među Ruse na put i tukao Ruse tim štapom, ma gdje padao. Mnogi austrijski gardisti su takođe voleli da tuku Ruse. Žalba je bila nemoguća. Kada su stražari dovodili zarobljene Italijane novim putem, Rusi su ih uvijek napadali pijucima i lopatama, govoreći da su Italijani krivi što vojska još uvijek traje, jer bi vojska odavno bila gotova da je Italija nije pomoglo
Za Ruse. Jedva su odbranili Italijane, a da ih nisu ubili na licu mjesta.

Tako da je Zakotnik, čim je od vojne komande dobio dozvolu za gradnju protivlavinskih krovova, ušao u firmu sa majstorom stolarom Weissbacherom iz Ljubljane i obojica su odmah krenuli u pripreme. Iznad svega, postigli su da se vratimo u naše naselje koje je do tada bilo okupirano od strane vojske. Polovina soba u našoj vikendici, odnosno dvije sobe, vraćena nam je, dok su drugu polovinu zadržali vojnici. Širom Slovenije, pa čak i u Tirolu i Solnograšu, mobilisali su drvosječe, kosače i vozače da rade na putu preko Vršiča. Ove protivlavine krovove je trebalo graditi od Močila preko vrha pa malo dalje od Tičarjevog doma. Protulavinski krovovi su projektovani za postavljanje na stupove 35 X 35 cm, na koje bi se pričvrstili jaki rogovi i potom ugradili u teren iznad puta. Na rogovima bi, kao na krovu, bili limovi debljine 6 cm, preko kojih bi potom klizila lavina. Ali sve je bilo povezano sa jakim željeznim spojevima. U teoriji, ovo je bila jako dobra ideja, ali praksa i lavina su pokazale suprotno.
Odmah je počela proizvodnja stupova i rogova. Na Ležama su ratni zarobljenici ručno pilili tuševe, tako da je jedan zarobljenik bio na vrhu, a dva zarobljenika su držala i vukla ručnu testeru ispod. Na taj način se na Ležema dnevno pila do dva vagona tuševa.

Počeli su radovi na Močilu. U međuvremenu sam nabavio još jednu lokomobilu sa kružnom testerom i počeli smo kružnom testerom piliti tuševe na našoj vikendici. U međuvremenu, na putu se radilo nesmetano, tačnije užurbano. Ovaj put nije bio čvrst, jer je okruglo smreko drvo potrošeno u razne škarpe, koje nisu mogle dugo da izdrže. To je kasnije otkriveno.

Istovremeno je izgrađena i žičara koja je išla od Kranjske Gore do Vršiča, gdje se nalazila stanica. Druga stanica je bila u jaruzi ispod našeg naselja, a treća kod pasarele, čim se stigne u dolinu prije izvora Soče. Žičara je nosila težinu do 60 kg i uglavnom je prevozila hranu za vojsku, sijeno za konje i razne alate. Kod Hude Ravne žičara je pala toliko nisko da je teren morao da se iskopa. Ovdje su nekoliko puta krali razne vreće hrane i ruski i austrijski vojnici. Čuvari su također krali, ili su ih lopovi nadmudrili. Najviše krađa dogodilo se kada su takozvani “Liebesgaben” poslani na front. Kada se gradila žičara, rekao sam im da nije dobro projektiran jer će je srušiti lavina, ali su mi se smijali da nije tako opasno kao što sam mislio. Mnogi oficiri i inženjeri čak su se smijali projektu protiv lavinskog krova.

Radovi na putu su brzo napredovali, tako da se već 1. oktobra 1905. godine potonji car Kari vozio njime automobilom. Odvezao se do Soče u Trenti, gdje je bio vojni prijem. Tada se pričalo da je za ručkom popio konjak, a potom čak pijan pao u Soču. Morali smo držati malj na Močilu.

Glavna građevinska komanda bila je u Kranjskoj gori. Zatim su postojale razne međukomande, pa je čak i major Rimi izgradio svoju vilu iznad ruske crkve. Druga komanda je bila u Vosshutteu, a treća u Tičarjevom domu. U Hudoj Ravni sagradio je prekrasnu jednokatnu vilu. Schutt. Savjetovao sam ga da ne radi na mjestu gdje je počeo da gradi jer je opasno za klizišta, ali nije mi vjerovao. Vilu je te zime odnela lavina, a srećom Šuttova glava. Temelj ove vile i danas se može vidjeti na Hudoj Ravni. Posljednja komanda je tada bila u našoj vikendici. Strogo se vodilo računa da se niko ne vozi uzbrdo na konjskim zapregama, pa su zato postavljeni posebni kontrolori drumskog saobraćaja.

Čim je put bio prohodan, materijal, topovi, počeli su da se kotrljaju po njemu. dr. Na njemu su stalno bile razne vojne kolone. Ranjene su vraćali nazad. Kada je 24. maja počeo rat sa Italijom, nije bilo vojnog prisustva u slivu Soške, osim u Predilu. U streljačkim rovovima kod Bovca bila su samo 4 topnika, među njima i stražar Pogačar. Imali su topove postavljene duž rovova na određenim udaljenostima. Talijani su se oprezno prikrali vrlo blizu, ali se dalje nisu usuđivali, jer su ovi topnici išli od puške do puške i pucali tamo u jednom danu. Tek mnogo kasnije stigle su prve austrijske jedinice i zauzele tamošnje položaje.

Stigao je mjesec novembar. U međuvremenu su počeli da postavljaju prve stubove za protivlavine krovove na Močilu. I dalje nije bilo snijega. Čak ni u decembru još nije bilo snijega. Oficiri, inžinjeri i ekipa koja me je poznavala, svi su iz mene obrijali budale, Čehe, ali gdje su te lavine. Došao je Božić 1915. U toku noći pao je snijeg na Štefanovu, tako da je malo iznad Močila sa Slemena udarila mala lavina koja je dva Rusa zatrpala do pojasa. Smejući se, iskopali su se iz snega. Svi koji su to vidjeli smijali su im se, ali meni još više.

Dakle, saobraćaj se preko Vršiča odvijao nesmetano, jer ni u januaru 1916. nije bilo snega. Radovi na protivlavinskim krovovima su također dobro napredovali i već je obavljeno drugo vijuganje prema vrhu. Ovi krovovi su potrošili mnogo materijala. Stalno je trebalo dovoziti drva i sve je pokazivalo da će stvar proći savršeno. Svi su također vjerovali da će konstrukcija izdržati svaki pritisak snijega, jer je zaista bila izuzetno čvrsta i solidno napravljena.
U međuvremenu su počeli da se grade na vrhu prevoja, gde se danas nalazi italijanska stražarnica, spomenik nadvojvodi Eugenu, koji je bio glavni komandant fronta protiv Italije. Po njemu je i put preko Vršiča nazvan “Erzherzog Eugen Strasse”. Spomenik bi trebao predstavljati nešto ogromno, kao vječni simbol veličine Austrije. Samo na izgradnji okvira za spomenik angažovano je više od 200 ruskih zatvorenika. Čak sam i za ovaj spomenik rekao graditeljima da će ga zahvatiti klizište, ali su mi rekli da će biti izgrađen tako jak da će prkositi svakoj prirodnoj sili.

Početkom februara sunčamo se bez majice na Hudi Ravni. I dalje nema snijega i opet sam bio meta. Skoro me je bilo sramota, jer takvu zimu do sada nisam doživeo.

Krajem februara počeo je da pada snijeg. Isprva polako, a onda sve više i na kraju je počeo stvarno da se haba, tako da smo ga morali baciti s puta. Snijeg je bio suh kao brašno. U to vrijeme su neki ljudi počeli vjerovati da moja obećanja nisu bila uzaludna. I Rusi su rekli da u Rusiji zaista ima snijega, ali da tamo ne znaju takve količine. Ali nisam mogao da zamislim da je katastrofa tako blizu.

Russian prisoners built the road to Vršič pass.

Osmog marta 1916, posle ručka, otišao sam na vrh da vidim radove. Otišao sam iz naše kabine na vrh u jedan sat. Bila je prava mećava. Kad stignem do Hude Ravne, iz bezbrojnih grla čujem jedan strašni vrisak, ali je odmah prestao. Polako napredujem, ali ubrzo me dočekaju ruski zarobljenici uplašenih lica: “Lavina, lavina”. Pobjeglo je i nekoliko austrijskih stražara. Svi oni koji su bježali s vrha bili su toliko uplašeni da nismo mogli ništa razjasniti od njih. Ni mi nismo mogli nikoga da pripremimo za povratak. Svi su izjavili da bi se radije ubili nego da se vrate. Čak su i oficiri i inžinjeri izgubili glavu i nisu znali šta da rade, jer je naglo prekinuta svaka komunikacija sa Kranjskom Gorom i tamošnjim komandosom.

Svi radovi su zaustavljeni. Nismo znali ništa o tome šta se dešavalo na drugoj strani Vršiča. Ali niko se nije usudio doći do vrha. Tog dana bilo je apsolutno nemoguće pripremiti ruske zarobljenike za bilo kakvu akciju spašavanja, a ni austrijski oficiri nisu imali volje ni hrabrosti da odu na mjesto nesreće. Počeli smo nagađati koliko žrtava mora biti. Tada se nije moglo tačno saznati, jer su na prelazu bili zaposleni i ruski zarobljenici sa druge strane. Međutim, gotovo odmah smo shvatili da je nestalo oko stotinu ruskih zarobljenika i nekoliko austrijskih stražara. Čak su i službenici Tičarjevog doma pritrčali na našu stranu i izjavili da je na vrhu sve uništeno i da je Tičarjev dom potpuno ispražnjen.

Komanda za naš sektor bila je u takozvanoj Šutbaraki na Hudoj Ravni, a logor ruskih zarobljenika bio je nešto niže u našem naselju. Sledećeg jutra svi oficiri i inženjeri došli su iz Šutbarake u naše naselje. Svi su bili naoružani revolverima, što inače nije bio običaj. Tražili su pojavljivanje svih ruskih zarobljenika. Kada su se zarobljenici pojavili, iz njihovih redova je izašla deputacija od trojice Rusa koji su tadašnjem komandantu rekli da više neće ići na Vršič jer im je tim poslom ugrožen život i austrijska vojna komanda ne sme da ih koristi za takve poslove. inž. Schutt im je ponovo zaprijetio da će u slučaju daljnje pobune biti primoran na korištenje oružja. Deputacija je odgovorila da su svi zarobljenici spremni da se pobiju i da više neće ići na posao na Vršič. Odbili su i poziv na akciju spašavanja, rekavši da će to biti uzaludno jer je na vrhu uništeno sve što je živo. Samo su neki od zarobljenika bili voljni ići na vrh ako bi se nešto spasilo. Inače, Austrijanci sa inžinjerima i oficirima su se još više bojali odlaska na vrh nego Rusi.

I pored toga, nas nekoliko se okupilo i mahnulo joj na Vršič. Kada smo tamo stigli, pretrpeli smo strašnu pustoš. Tamo gdje je dan ranije bio skoro 20 metara visok okvir Eugenovog spomenika, više se ništa nije moglo vidjeti, samo polomljena greda ili daska koja je tu i tamo ležala u snijegu. Bilo je puno snijega, bilo je krcato. Kako je i dalje padao snijeg, a cijeli vrh je bio prekriven maglom, još se nije moglo utvrditi odakle i kako je lavina došla.

Lavina je bila suva. Pretpostavio sam da je krhotina koja je pala na lavinsko područje mora da se odlomila na grebenima Mojstrovke i pokrenula tek pali snijeg. Dakle, i dalje je postojala opasnost od novih lavina, tim više što nije bilo moguće vidjeti vrhove da se procijeni odakle opasnost dolazi.

Nismo vidjeli nikakve ljudske leševe. Otišli smo u Tičarjev dom. Lavina se zaustavila kod ove vikendice. Bio je više od tri metra ispred vrata koja su bila sva prekrivena snijegom. Počeli smo kopati da dođemo do kolibe. Ubrzo smo otkopali dvojicu Rusa, koji su već bili mrtvi. Činilo se da ih je pahuljica ubila. Iako je u vreme izgradnje Tičarjevog doma pažljivo pretraženo i određeno mesto kako bi vikendica bila bezbedna od lavina, malo je nedostajalo da je ova lavina odnese, jer je bila toliko jaka da je nakrivila lavine. vikendica za cca 15°. I danas se na vikendici vidi da zidovi ne stoje okomito. To je posebno uočljivo kod ulaznih vrata koja su postavljena pod pravim uglom.

Dvojicu mrtvih Rusa poveli smo sa sobom i sahranili na Hudoj Ravni. Ali kada su ovom prilikom na sahrani ovih Rusa ostali zarobljenici shvatili da je akcija spasavanja na Vršiču samo neophodna, odlučili su da krenu sa kopanjem. Nisu svi otišli, ali sutradan ih je dosta otišlo na Vršič i počelo kopati jer je snijeg prestao. Snijeg je bio težak i rad je bio veoma težak. Otkopali su oko 15 zarobljenika i jednog stražara. Svi su bili strašno uvređeni. Grede su nekima otkinule glave, ruke i noge. Nije bilo sumnje da pod snijegom još uvijek ima živih bića. Ubrzo nakon posla, istog dana, na istom mjestu se srušila još jedna lavina. Dakle, bilo kakvi radovi na iskopavanju su bili nemogući, a zarobljenicima je takođe nedostajalo hrabrosti.

Klizišta su zatrpala i obje stanice žičare na vrhu i u jaruzi ispod našeg naselja. Dakle, katastrofa je bila potpuna. Sav saobraćaj preko Vršiča je obustavljen. Nismo imali pojma šta se dešava s druge strane Vršiča. Tako smo čekali oko 14 dana na narudžbe. Snijeg više nije padao i pojavili su se lijepi sunčani dani. Međutim, pošto je nešto trebalo da se uradi, komandant me je pitao da li bih se usudio da odem preko Vršiča u Kranjsku Goru do komandosa, gde ću uzeti izveštaj o katastrofi i dobiti dalje instrukcije u vezi sa sudbinom građevinskog osoblja i zarobljenika. na našoj strani. Pošto nisu mogli nikoga natjerati da ode, ja sam otišao.

Tako sam otišao u Kranjsku Goru i istog dana doneo nazad naređenja da se svi ruski zarobljenici odvedu u dolinu u St. Marie i neka se smjeste tamo u barakama. Što se tiče tehničkog tima, trebalo bi da odu u Soču u Trenti i tamo sačekaju dalja naređenja. Također inž. Gregor i ja smo dobili naređenje da idemo u Soču, gdje smo stigli isti dan. Odsjeo sam u gostionici Flajs, gdje sam dobro poznavao tadašnjeg gostioničara iz ranijih vremena.

U Soči smo čekali nekoliko dana, nakon čega smo dobili naređenje da inž. Iste večeri, kada padne mrak, kamion odveze Gregere do Srednjeg Loga pod Mangrtom, gdje ćemo ići električnim vlakom. rudarska pruga za Rabelj. Bovec je tada bio dijelom u talijanskim, a dijelom u austrijskim rukama. Put preko Kala i Koritnice pored Bovca, na raskrsnici, bio je prohodan, a danju nemoguć jer je italijanska artiljerija uvijek imala cestu pod vatrom. Čak i noću, Italijani su napravili nekoliko alarma na cesti. U to vrijeme kamionom se nije moglo proći kroz Predil. Zato je rudarska pruga dobro poslužila, jer je saobraćaj preko Vršiča bio u prekidu.

Stvarno su nas utovarili u kamion i krenuli smo prema Kalu i Koritnici. Čim smo stigli, austrijska artiljerija je počela da maltretira Italijane. Naš kamion je slučajno naleteo na artiljerijsku vatru. U ovoj zbrci, vozač je odvezao u jarak u kojem smo zaglavili. Brzo smo skočili s prtljagom iz kamiona. Na sreću, iza nas je naišao još jedan kamion, utovario nas i odvezao dalje do Srednjeg loga.

Tamo je već čekala električna pruga i krenuli smo dalje do Rabelja. Tamošnji šaht je dubok oko 230 metara. Lift nas je izvukao na vrh i oko jedan ujutru smo bili u Rablu, koji je bio potpuni mrak zbog talijanskog granatiranja.

Prvo smo otišli u pekaru, gdje smo dobili svježi kruh. Na putu nije bilo nikoga. Sve je bilo zatvoreno. Konačno, upravo smo ugledali tračak svjetlosti u blizini kuće. Došavši tamo, vidjeli smo da je ispred kuće vojni stražar, koji nas je pozdravio kada smo ušli, misleći da tu pripadamo. Stigli smo u prilično veliku prostoriju, lijepo osvijetljenu, sa dugačkim stolom u sredini, koji je bio pun raznih jela i pića. Ali nigde nije bilo žive duše. Iskreno smo se poslužili svim poslasticama i konačno se napili. Onda smo legli i zaspali. Nikada nikome nismo naplatili ovu uslugu.

Kamion nas je potom odvezao do stanice u Trbižu, a odatle smo vozom otišli do Kranjske Gore, gdje smo se javili komandi. U Kranjskoj Gori smo saznali da je lavina izazvala velika razaranja i na ovoj strani, ali tačnih podataka još nema, jer na Vršiču nakon katastrofe niko nije bio. U međuvremenu je utvrđeno da je ukupan broj mrtvih zarobljenika 110, pored 6 ili 7 stražara. To su bili zvanični brojevi u to vrijeme, ali su povjerljivo dostavljeni višim komandama, a to je bilo skriveno od civila.

Komanda u Kranjskoj Gori je ispraznila sve zgrade do Vršiča i nigde nije bilo nikoga u zgradama i kasarnama. Rusi su bili toliko uplašeni da je komanda ubrzo shvatila da im neće moći mnogo pomoći. Ništa manje uplašeni nisu bili ni vojnici i oficiri. Svi su htjeli da pobjegnu, čak i na front, samo da budu daleko od ovih prokletih lavina.

Tako smo svi čekali u Kranjskoj Gori dalja naređenja. Međutim, 3. aprila sam dobio naređenje od potpukovnika Rimla (on je tada već napredovao) da sa 25 zarobljenika odem do Vosove kolibe i počnem da raskopavam cestu kako bi se saobraćaj na njoj mogao obnoviti. što je pre moguće. Tako sam sa zarobljenicima otišao u Močilo, gdje sam ih htio smjestiti u tamošnju kasarnu, koja je još bila netaknuta. Sada više nije bilo zarobljenika, svi su izginuli kao kamfor. Pogledam okolo da vidim gdje su otišli i vidim rupu u snijegu. Idem po njoj i vidim samo tabane zarobljenika. Zarobljenici su stajali u grobnim rupama vojne peći, koje su ostale netaknute i potpuno prekrivene snijegom. Peć je bila puna pečenog hleba, koji su zatvorenici osećali. Pustio sam ih da ga skupe do mile volje i bili su jako zadovoljni. “Hleb harašo”, rekli su, iako je već bilo više od tri sedmice.

Narednih dana za mnom je došlo još zarobljenika i oficira i inžinjera i počeli smo da raskopavamo put. Mene je komanda odredila za prognostičara zbog lavina. Ali ona mi je dodijelila još jednog potporučnika turistu koji je porijeklom iz Tirola i kao takav, kako je rekao, odlično poznaje planinske i snježne uslove. Zajedno smo hodali i gledali tamošnja polja i vrhove lavina. Najopasnije snježne nanose poručnik je pronašao na Mojstrovki, koji su bili ogromni. Tako se pokazala pogrešna moja pretpostavka da se pokrenula lavina prema Tičarevoj kući, jer su na Mojstrovki i dalje visile padine, što sam rekao i poručniku. Rekao je da će uskoro pomoći kako bismo bili sigurni. Naime, dva dana kasnije dobili smo dva topa 75 mm i poručnik je počeo da puca po snežnim previsima na Mojstrovki, prvo granatama, ali pošto ništa nije pogodio, počeo je da puca gelerima, ali sa tim nije bilo uspeha. bilo. Na Mojstrovku je uputio više od 50 hitaca, ali nije bilo uspjeha. Tada sam počeo da sumnjam da bi prasak ili vrisak mogli da izazovu lavinu u planinama. Kada je vidio da su njegovi napori uzaludni, prestao je pucati. U međuvremenu su nastavljeni radovi na uklanjanju snijega. Upozorio sam poručnika da do tada nije stigla glavna lavina (osnovna — Grundlavine), koja je inače svake godine dolazila iz Slemena. Odgovorio mi je da nije opasno i da ne možemo da brinemo, u šta sam izrazio sumnju. Svi smo bili smješteni u Vossovoj kolibi. Među ostalim oficirima bio je i jedan poručnik, češki Nijemac, koji je bukvalno noću poludio od straha od lavina i remetio san svima nama koji smo bili u kabini.

Upravo na Vršičkom sedlu nalazila se ergela u kojoj je bilo 7 plemenitih konja koji su bili vlasništvo oficira iz Tičarjevog doma i Vosshiitta. Dobili smo naređenje da te konje odvedemo u Močila, a odavde u Kranjsku Goru. Pokušavali smo na sve moguće načine, ali nikako nije išlo, jer je snijeg udario konje i postojala je opasnost da slome noge. Niko nije mogao smisliti ništa pametno. Uz konje je još uvijek bio konjski sluga koji ih je čuvao. Ni tu lavina nije stigla.

Međutim, jedan kaplar koji se u životu bavio konjima saznao je za naše probleme u Kranjskoj Gori i ponudio se da spasi ove konje. Uletio je u Vosovu kabinu i sa sobom poveo neke zarobljenike i šatorska krila. Na vrhu je svakog konja oborio na zemlju, vezao sve četiri noge i umotao ih u šatorsku suknju. Zatim ga je kao tobogan gurnuo kroz snijeg prema Močilu, gdje smo uhvatili konja, odvezali mu noge i tako spasili svih 7 konja.

Sve je ukazivalo da će put zaista moći da se sruši i da će ponovo biti pušten u saobraćaj. Ali opet, lavina je sve preokrenula. Jedne noći, kada smo svi otišli na spavanje, u pola jedanaest, nad Vosovom kabinom se začula strašna graja i bubnjanje. Oficiri su počeli da viču u svojim sobama i poluobučeni utrčali u trpezariju pitajući šta je bilo, jer se zemlja tresla, a i koliba se tresla prilično iskreno. Klizište je dolazilo sa Slemena. Neko vrijeme je tutnjalo i grmjelo, nakon čega je sve utihnulo. Ništa se nije dogodilo kućici.

Sledećeg jutra, međutim, videli smo efekat ove lavine. Ogromne mase snijega nagomilale su se skoro do vrha brda gdje je stajao Vosshutte. Protivlavinskim krovovima nije bilo ni traga. Sve je lavina odnijela u jarugu ispod Vossove vikendice, a zatim dalje u Suhi Pišenac. Ti jaki drveni stubovi, koji su međusobno povezani gvožđem, bili su polomljeni kao šibice, otrgnuti od zemlje. Čak je izgledalo kao da je sve napravljeno od papira.

O tome smo prijavili komandu u Kranjskoj Gori. Čitav tehnički tim, uključujući i Ruse, bio je potpuno demoralisan, pa je komanda videla da je najbolje da se preseli. U Kranjskoj gori smo ostali neko vrijeme. Onda smo odvedeni u Južni Tirol na tamošnji front.

Ovo je istorija puta preko Vršiča, koji bi zapravo trebalo da se zove “ruski put” jer su ga gradili samo Rusi. Od ruskih zarobljenika je iziskivalo mnogo patnje i mnogo ljudskih žrtava. Brojke se nikada nisu znale, jer ih je komanda držala u strogoj tajnosti, ali ja računam, po svojoj proceni, da je najmanje 10.000 Rusa dalo živote na putu kroz Vršič .

History journal about how the Russian road was built during the war.

Pošto je prošla 40. godišnjica ovog stradanja, pravo je da se uspomena na njega na pravi način oživi.

Budući da su koristili mnogo drva za put i posjekli ga bilo gdje, klizišta su još više bjesnila sljedeće godine. Klizište je zauzelo “Schuttbarake” sa svojom vilom, zauzelo je i Zakotnikovo naselje.

Sledeće godine vojna komanda je izbegla klizišta tako što je sa leve strane sadašnjeg puta izgradila put preko Vršiča, koji je takođe propao.

Pošto je posle Prvog svetskog rata polovina puta pripadala Italiji, a polovina Jugoslaviji, put je u velikoj meri izgubio na značaju jer nije bio prohodan. Ipak, Italijani su svoj dio puta savršeno popravili i ojačali, dok je jugoslovenski dio bio potpuno zapušten.

Sadašnja Jugoslavija je, međutim, počela da brine i o ovom delu puta, što svakako treba pozdraviti.

Nakon Prvog svjetskog rata prvi put sam prešao Vršič 1920. godine, odnosno do izvora Šoce. Jedan Italijan me ostavio preko sedla po šaku cigareta. Zatim sam nekoliko puta dolazio u Trento, gdje su me ljudi dobro poznavali. Obično sam dolazio preko Predila, u Bovec pa u Trento. Sada svake godine idem u Trento preko Vršiča, čak dva puta, jer mi je to najljepši dio Slovenije. Još uvijek volim da ćaskam sa Trentarima.

Izvor: https://vrsic.livejournal.com/2537.html

Besplatna dostava za narudžbe preko 40 
Send this to a friend